O prirodi kao teatru za igru izmedju Boga i čovjeka
Kada pratimo tijek evolucije na Zemlji ne možemo oponirati dojmu: sve, apsolutno sve, podliježe zakonu svrhovitosti u kojem je još i moč reprodukcije. Ništa što je nastalo ne može nestati. Jer kada staro nestane, vazda novo nastane. Otud teza:- cilj primarnoga zakona prirode jevječno održanje kontigentne egzistencije.
Tom zakonu oponira očito samo čovjek kao „gospodar“ prirode u teškom neznanju. Jer on ju vidi samo kao eksploatator bez savjesti i svijesti da je u njemu samome samo sila mrava u usporedbi sa silom prirode. Tako, polako ali sigurno, ulazimo u boj za održanje razumijevanja života kroz svijest o tomu da se slika tog života mora promijeniti. I to je dvojni problem:
- vanjska slika tog života bi morala biti kompatibilna sa unutarnjom slikom našega života -
ili jednostavno rečeno
- odnos prema prirodi u čovjeku bi morao postati odnos čovjeka prema sebi samome.
I to bi bio ideal teorije o vrijednosti teze
- sudbina prirode je u čovjeku, ali i sudbina čovjeka je u prirodi.
Mislim da se tomu ne može protusloviti. Iz toga me razloga zanima i teološka vrijednost teze o nuždni egzistenciji Boga. Ona se ne može izbjeći zbog očite nazočnosti nadnaravi koja nadilazi našu kontingentnu narav. Jer dogadjaji u prirodi ne mogu biti svrhoviti bez veze izmedju nuždnosti (=sigurnost u Bogu) i kontingence (=vjerojatnost u čovjeku). Ta veza u čovjeku je odsutna i on je slobodan misliti po svoje. Ali u Bogu je ta veza sigurnost i zato je Bog iznad svega kao Ens habens in se rationem existentiae. Dakle, zadnji sud o odnosu izmedju prirode i čovjeka ne pripada niti prirodi, niti čovjeku. O tom odnosu bi morao odlučivati samo Bog. Jer samo On je utkana veza izmedju naravi i nadnaravi. Dakle čuda prirode u svijesti čovjeka imaju samo jedno objašnjenje: sve je posljedica nepredstavljive aktivnosti Božje. Ideja „svi putevi vode u Rim“ se potvrdjuje kao ideja „svi putevi vode Bogu“. I tu je sada opet za misliti: zašto čovjek bježi od Boga? Odgovora je puno, ali ovdje je samo jedan u igri: ako je priroda dostatna za čovjekovu fascinaciju, zašto bi tu još bio i Bog? To se da još braniti, ali obrana je plitka. Iz puno već iskazanih razloga. „Svetost“ čovjekova ega je njegov izbor za put u nepostojanje, a poniznost dar Boga za put u vječnost. I tu nastaje problem svih problema ako je čovjek pravilno razumio bit vječnosti. Zašto je ljut na sebe samoga ako planirano nije uspio dovršiti „pravovremeno“? Jer tu je predpostavka da je razumu jasno: Kantova neempirijska predstava vremena o kategoriji uma a priori ne dotiće empirijsku predstavu o vječnosti u nuždnosti. Dakle deficit znanja je u činjenici: mi ne razumijemo kvantnu teoriju. Jer ne razumijemo gdje su one nepoznate nam fizikalne promjene koje netočno razumijemo kao protok vremena. Ta činjenica implicira tezu: mi ne razumijemo ontološku prirodu tih fizikanih promjena. A, ako je tako, onda je lokacija problema poznata: on izvire iz odnosa rada izmedju uma i razuma. I to je potom za mogućnost znanja u području čovjekove spoznaje nedostižna zadaća. S tim se moramo pomiriti: quod licet Iovi, non licet bovi! I ništa više! A to je razumljivo: Bog ne bi bio Bog kada bi Boga shvatili, a distanca je jednostavno zahtjev kontingentne realnosti. Iz nje nam dolazi poruka: kontingenca je čovjekova sudbina. I tu sudbinu napuštamo tek po životu. Jer smrt je odlazak u ontološki svemir gdje je uvjet našega fizikalnoga svemira, pa je tek tamo sve poznato. Dakle, Bog nas ne ostavlja u tami neznanja. Samo poštenje života je cijena te sreće. A nuždnost ostaje Božja tajna. Dakle nešto što istodobno jest i nije naše. Jer u toj dvojnosti je sigurnost spoznaje: ona je mač i štit naše osobnosti. Dostatno za boj istine u čovjeku: dvojbe o smislu života nema! Ali samo je jedna sigurnost pri tomu: mi smo kontigentna derivacija nužnosti a priori! A prije nas i nakon nas je Kraljevstvo Božje. Jer svaki fizikalni svemir dolazi iz ontološkog svemira i njemu se vraća. Fenomen „čovjek“ je zato vječni eksperiment nuždnosti Božje. Kao istodobno izazov čovjeku ali i Bogu:
- priroda je zato samo teatar u komu je Bog sve pripravio za igru sa čovjekom.
Dvojiti u smisao te predstave može potjecati samo iz čovjekove ludosti. Erazmo Roterdamski je to razumio, pa je napisao „Pohvalu ludosti“! Ali u njoj nije odgovorio:
- zašto se u vječnosti svemira nisu pojavila dva različita čovjeka koja bi po naravi, pogledu na svijet i izgledu bila identitet kao jedna osobnost iz dvije osobnosti?
Teoretski bi se to moglo dogoditi. Ali odsutnost te mogućnosti objašnjava nešto drugo. Svaki čovjek je vječna reprodukcija sebe samoga. Jer, ako živi danas, živio je nebrojeno puta u pulzirajućem svemiru prije našega svemira, a onda bi isto tako morao živjeti nebrojeno puta u budućem kompleksu svih pulzirajučih svemira. To se medjutim nije dogodilo, a malo je vjerojatno da bi se to i u budućem kompleksu svih pulzirajučih svemira moglo dogoditi. Iz svega toga sada slijedi teza:
- eksperiment „čovjek“ je patnja Boga u kojoj traži jednog čovjeka iz dva čovjeka kao sebi moralno istoga.
Jer tek tada bi Bog dobio dva čovjeka iz „drugog svijeta“, bez konflikta sa sobom i ne medju njima, pa bi projekt prvog stvaranja „novog svijeta“ bio moguć. Tu si sliku nisam izmislio. Došla mi je u san u gluho doba noći kada sam tvrdo spavao. A nakon budjenja mi je slika dogadjaja bila jasna i vrlo sugestivna:
- ako su Bog i Allah u sebi isto, onda su Isus i Mohammed u sebi, kao ljudi, bili takodjer isto!
A sve razlike izmedju kršćanstva i islama tada nestaju: izmislili su ih ljudi iz obije političke opcije sebi na štetu. Jer sve je tu isto. I tu je nova zagonetka: zašto je laž čovjeku tako slatka? Jedini odgovor je potom trivijalan: čovjek nosi grijeh u sebi kao nešto što grijeh nije, jer on je oduvjek za navjek, a čovjek ga tako osjeća jer mu je odnos do savjesti nepoznat. Sada se ispovijedam: često ne znam što je pravo ili krivo. Jer su mi razlozi nepoznati. Dakle, ja sam najveći problem sam sebi, ako sam okupiran samo sobom. U životu nas zato održava samo milost Božja. Dakle spasa nam nema, ako se ne probudimo. Ali kako? Hitler jučer, Putin danas, a Džingis-Kan nekoč, samo potvrdjuju tezu da je grijeh ugradjen u bit čovjeka. Za pitanje bez smisla: do kada? Odgovora nema.
Ali povjesna rekonstrukcija sudbine religija nas može dovesti još u dobar uvid problema. Vodji Huna Atili (=Bič Božji), nakon što je zgazio cijelu Evropu, ostao je još samo jedan korak za osvajanje Rima! Utaborio se u blizini i čekao na odlučujuću bitku. Ali papa Leon I došao mu je bez oružja na razgovor. O čemu su razgovarali ostala je tajna. Jedino se znalo da je Atila sve postavio na glavu. Do boja nije došlo, Atila se vratio u Panoniju i tamo umro. A puno kasnije u sličnoj situaciji opet se našao Rim. Samo tada je opasnost dolazila od Osmanlija. Osvajanje Rima bila je tada samo rutinska operacija za tursku silu. Ali do pada Rima opet nije došlo. Konačno, Rim je u vrijeme Hitlerovog divljnja spašen i treći put. Jer baš u vrijeme posjete nizozemskih kardinala Vatikanu pala je Hitlerova naredba: u svima katoličkim crkvama moraju se križevi zamijeniti kukastim križevima. Papa Pio XII je savjetovao Nizozemcima otpor. I kardinali su ga poslušali. Za rezultat: svi su bili likvidirani. Nakon toga Papa Pio XII se odlučio za muk. Jer samo je šutnja mogla biti oružje za rat sa idiotom. Za rezultat: Rim je opet bio spašen. Dakle, teza „svi putevi vode u Rim“ ima u sebi moć koja nadilazi čovjekovo razumijevanje. Jer na jednoj strani je bila svjetska moć, a na drugoj čista nemoć. Je li sve ovo slučaj? Odgovora nema. Ali teza „odgovora ima“ ipak bi mogla piti vodu, ako puno puta vrijedi teza „odgovor je šutnja“. Jer moč šutnje nadilazi sve teškoće: u njoj je misterij spoznaje. I posve logično: tamo se zna svašta ili ništa! A potom je sve jasno: u svakom nevjerniku je skriven strah vjernika od Boga: zaklela se duša raju da se tajne sve spoznaju! Jer subjektivno i objektivno ovise o ontološkom, a ne obrnuto. Pa tek onda je u mentalnom sve poznato. I samo u tom mentalnom je jasno: put do Boga je negacija Sizifovog posla. I tu je razlog za optimizam. Nema prepreke za ostvarenje toga ideala: čovjekov cilj je postati čovjek vrijedan Boga. A uvjet uspjeha je samo jedan: pobjeda ljubavi! Jer tu je nadpojam duše „ljubav“ bez pojma „ljubav“ u logici. Dakle, predstava „ljubav“ u umu je osjećaj „ljubav“ u duši i dolazi nam samo od Boga kao najviša emotivna vrijednost našega svijeta.
Potvrdu svoje svetosti doživio je Rim i nakon Isusova križa. Jer, po bijegu Svetoga Petra iz Rima, došlo je do njegova susreta sa Isusom. I Petar ga je upitao: „Domine, quo vadis?“. A Isus mu je odgovorio: „Idem u Rim potvrditi moj križ“. Petar se je potom vratio u Rim i tamo vlastitim križem potvrdio Isusov križ. Uz jednu razliku: Petar je na križu razapet sa glavom nadolje. Za pitanje: je li tu bilo upozorenje Boga o mogućnosti rascjepa u kršćanstvu? Moguće, ali kao neizpodbitno ostaje:
- Rim je tim činom Svetoga Petra postao prva i posljednja postaja kršćanstva.
I tu je sada problem koji govori o prirodi čovjeka: je li si čovjek sve to mogao izmisliti? Očito ne! Jer čovjekovu fantaziju praktično sve to nadilazi. Dakle čovjek onog vremena nije si mogao stvoriti sliku stvarnosti koja će ostati problem za čovjeka dva milenija nakon njega. I to je dostatno za tezu vjere: sve je bilo kako je bilo!
Hauptseite