Kamo se prigiba hrvatski jezik?

Razvoj hrvatskog jezika od Marka Marulića (=  nastanak "Judite", Split, 1501) i Bartula Kašića (=  nastanak "Hrvatsko-talijanskog Riječnika", Rim, 1599), preko nastanka Zagrebačkog Sveučilišta ljeta 1669, do Ilirskog preporoda u 19.stoljeću, imao je prirodan tijek, povjesno vrlo sretan samo u Dubrovniku, a prilično nesretan posvuda gdje su disali drugi. Nakon toga, "razvoj" jezika je bio ovisan poglavito o tijeku političkih neprilika. I, kada se već činilo da su sve zaprijeke normalnu razvoju jezika odklonjene, po nastanku hrvatske države koncem 20. stoljeća, dolazi neočekivano do čiste "lingvističke katastrofe" u "slobodi" globalizacije i novog vremena filozofije morala "novac", uz niz drugih pratećih nevolja.

Naravno, kao osoba izvan lingvistike, nisam pozvan o svemu tome suditi. Ali, nakon što sam već stvorio svoj homepage na drugim jezicim, prozvan sam o tomu i okolnostima toga, nešto reći. Jer moja distanca od hrvatskog jezika nije izašla iz mene nego je ušla u mene. A to sve lako dobija i humorističku dimenziju. No to si baš i želim: branim se tako iz objektivnih, subjektivnih, lingvistističkih i psiholoških razloga.

Ali, o krutoj sudbini i žalosnom stanju hrvatskog jezika, ne mogu govoriti bez općeg konteksta razumijevanja ontološke podloge fenomena "jezik", a potom i povjesnih prilika.

Moj homepage je nastajao pretežno na njemačkom jeziku. Dostatno za pitanja mnogih prijatelja iz mladosti i života: zašto nisam ništa napisao na hrvatskom jeziku? Iz kruga rodbine, tih pitanja je manje. Jer vjerojatno nešto predpostavljaju. Ali ni njima, ne mogu uvjerljivo i bez pozivanja na tijek vlastita života, jednostavno odgovoriti. Dakle, odgovaram svima. Ali na svoj način. Jer vazda sam bio "na svoju ruku". A vodi me strah iz dalmatinske pisme:

– prigiba se zemlji grana,
slomit će se od nevere …

Činjenica je: rođen sam u kući u kojoj je za jedno dijete vladala prava zbrka jezika. Slušao sam hrvatski, češki, slovački i njemački jezik. A problemi su došli kada sam kasnije posumnjao u moć objektivnosti svakog jezika. Jer mogao sam misliti na više jezika. A problem je "eksplodirao" baš na hrvatskom jeziku i u onom trenutku kada sam se prvi put upitao: može li bar jedan jezik pratiti i striktno izraziti ono što mislim? Očito, ne! Jer želim li nešto reći, u nekom će jeziku to ići lako, u drugom teže, u trećem možda nikako. Jer ne vladam svima jezicima jednako. Ali postoje barem dva jezika "iste" mi težine, pa opet nije isto. Zašto? Pa, ontološki razum je samo simulacija mentalnog uma. A mozak je operator razuma, koji nudi samo interpretaciju mentalnog događaja iz uma. Tako je skup svih interpretacija zapravo skup svih jezika u kontingenci. Dakle: jezik razuma je sigurno samo gruba interpretacija jezika naših misli iz uma. Usporedba je nemoguća, jer jezici razuma su elementi skupa svih jezika čovjećanstva. A jezik misli iz uma je nad tim skupom i postoji nuždno kao jedan jedini "jezik" uma. On je prajezik svih jezika. Jer samo je u njemu uvjet spoznaje:

– mentalno razumijevanje i ontološko događanje su jedno te isto.

Naša realnost kontingence je daleko od te jednakosti. A nema znanja bez toga znanja o znanju

– Bog je nuždan uvjet spoznaje –

jer

– ako ono čime razumijem "nešto drugo" ne razumije samo sebe, onda ne razumije ništa –

pa se moramo upitati

– kako je naše znanje uopće moguće?

A sve proizlazi iz potvrde matematike o nemogućnosti dokazivanja aksioma u matematici. Iskaz matematike o matematici sredstvima matematike završava obligatno u paradoksu: ne, "očito" nije očito! To je Gödelov paradoks. Je li to čudno? Ne! Nije! Pa mi ne znamo dolazi li pojam „broj“ iz razuma (= kognicija) ili iz prepoznavanja (= rekognicija) pojma „broj“ u njegovoj egzistenciji izvan razuma. Sudbina nam je otud nepotpunost u svijetu kontingence. A matematika ima čudesnu moć kojom prepoznaje raspad veze između bitnog (= ontologija) i mentalnog (= um), pa reagira. Kako? Vrlo jednostavno: ako idemo do kraja, naletimo na opomenu, poznatu nam kao paradoks. Smisao prepreke je očit: tamo je granica za doseg uma. A iza nje je svijet transcendence, koji nas uzrokuje i stvara kontingencu. I ta moć matematike može biti samo dar Boga po nesreći pračovjeka u svijetu nuždnosti. Tamo je imao cjelovito znanje, ali bez uvjeta spoznaje. A pokušaj "dokopati se i toga" iz naravi „čovjek“ morao je završiti katastrofom. Jer uvjet spoznaje je isključivo privilegij nuždnoga bića (= Bog). Bio je to izvorni grijeh (= pripovijed o Adamu i Evi u Edenskom vrtu, potjeće sigurno iz svijeta nuždnosti, ne iz svijeta kontingence) i pad u kontingencu na Zemlji.

Drama „čovjek“ mogla je tako započeti u sasma novim prilikama.

Ali vratimo se jeziku.

Lako je zamisliti mentalni događaj

– „unutarnje oko“ uma ugledalo je neki ontološki objekt.

Što će potom učiniti? Dvije stvari: potražit će prvo

– mentalni simbol za primarnu sliku uma –

a onda i

– funkciju uma za vezu te mentalne slike sa nekim drugim ontološkim objektom.

Tako nastaje ontološki problem: može li mentalni simbol prvoga objekta obuhvatiti ontološko biće drugoga objekta? Sve ovisi o funkciji uma za vezu. Po skolastici, glagol na sebi nosi misao. Točno! Dakle: u funkciji uma mora ležati glagol! On traži vezu sa ontološkim objektom i stvara drugu mentalnu sliku, kojoj um ima još atribuirati novi simbol. Područje kontakta tako je konačno u vezi sa područjem informacije. Ili drugim riječima: rečenica je rođena i iskazana simbolima, ne više riječima.

Da, baš tako:

– simbol umjesto riječi je proširenje spoznaje iz moći jezika.

Na taj bi način dobili maksimalno što se u kontingenci može dobiti. Jer pisma svih jezika svijeta bila bi povezana, a udaljenost od Boga bitno smanjena. Jednostavno: našli bi se na putu povratka u Njegovo kraljevstvo.

Ali stvara se problem: je li Russellov paradoks smetnja u procesu nastajanja takova jezika? Jer jezik svih jezika ne potjeće iz skupa kojem su elementi svi jezici svijeta, nego je izvor skupa u kojem su svi skupovi jezika svijeta, pa nastaje pitanje: je li jezik svih jezika imun od logičkog prigovora? A prije svega: je li jezik svih jezika element sebe samoga? Taj jezik (= jezik nuždnosti) uzrokuje skup svih skupova jezika (= slavenskih, romanskih, germanskih, …) kao prajezik svijeta.

Po Russellu morao bi tako krucijalan status imati pojam "skup svih skupova jezika" iz niza skupova svih jezika. Neka sada uključenje i isključenje "skupa svih skupova jezika" u niz skupova svih jezika budu "mogućnost 1" (= M1) i "mogućnost 2" (= M2) respektivno. A sve promatramo iz "skupa svih skupova jezika". U nizu skupova svih jezika uz M2 je tako problem iz pitanja: nastupa li sam "skup svih skupova jezika" uz M1 ili M2? Pripada li M2, potom samoga sebe ne uključuje. A "skup svih skupova jezika" definiran je tako, da on predstavlja samo M2. Iz toga razloga on uključuje sebe u M1. To, međutim, nije moguće, jer "skup svih skupova jezika" predstavlja skupove jezika M2, pa ukoliko pripada M1, ne može sebe sama predstavljati. A ne predstavlja li sebe samog, onda pripada M2 i tako smo završili u paradoksu!

Iz toga slijedi odmah pitanje: ima li skup skupova kao skup ikakva smisla? Pojma "broj" naravno u matematici nema. Ali sada znademo i dodatno zašto matematika postaje objekt dvojbe. U njoj svakako nema ništa novog: cijeli sustav funkcionira kroz sustav tautologija. A kao granični problem ostaje pitanje aksioma. Jer njihovo dokazivanje vodi u paradoks. Opet ista pjesma. Uz nanovo jedan osobni problem jezika: pri uvodu u "višu matematiku" nisam razumio ništa. A kada je kumulativni proces neznanja dosegao zastrašujući opseg, "iz čista mira" mi je taj jezik postao posve razumljiv. Kako? Ne znam! Jer očito nisam sam. Kao nijedan čovjek! Jer svakog čovjeka prati "sjena". Moć te sjene je "jezik", a lebdi vazda negdje između "srca" i "razuma". I samo iz nje znam

– nisam što jesam i jesam što nisam –

u smislu Sartreove ontologije

– čovjek je neprekidno izbijegavanje susreta sa samim sobom –

i dodira, baš na tom segmentu, sa kršćanskom ontologijom po mojem razumijevanju. Zašto? Pa kvantna logika sa svoje strane podupire odmah postojanje Russellova paradoksa iz implikacija:

– ako "jezik svih jezika" pripada "skupu svih jezika", onda bi on kao jezik unutar skupa, morao biti izvan "skupa svih jezika" –

i

– ako "jezik svih jezika" ne pripada "skupu svih jezika", onda bi on kao jezik izvan skupa, morao biti unutar "skupa svih jezika" –

a to je baš ono što si želim. Tu je naime paradoks

– "je, ako nije" i "nije, ako je" (= tragika kontingence) –

ali toga u uvjetu znanja nema: ne po logici, nego po logici logike slijedi

– niti "je" niti "nije" nego "nešto treće" –

po sili ontološkog zahtjeva: dijeljenja nema!

Dakle

– "nešto treće" je "nuždno"!

Tu je nada u nuždno postojanje jednog jedinog jezika svih jezika.

Da! Godinama sam sanjao o toj mogućnosti. A u toj već „dalekoj prošlosti“ mislio sam ovako: ako izaberem jezik koji će iz „rada glagola“ stvarati moć subjekta, onda su moje šanse „nešto postići“ minorne. I to "minorno" prepoznao sam u izboru njemačkog jezika iz opsega "rad glagola". A neka nada u uspjeh na hrvatskom jeziku je neusporediva sa nadom iz "njemačkog opsega". Objektivno! Jer "njemački prostor" je otvoren za odnos "poznavanja i prepoznavanja" kroz prirodnu ekvivalencu pasiva i aktiva. A hrvatski jezik od toga bježi, vjerojatno opravdano (=  jer reći ću "vodim konja", a ne "konj je vođen od mene"), pa mu je prirodno i takva relacija neprirodna. Ali i taj "njemački prostor" leži između "glagola i subjekta" u moru tajni. Jer tamo osjećanja susreću misli, ali i misli osjećanja. U kontingenci nedostižno: tamo razumijemo ono što osjećamo, ali i osjećamo ono što razumijemo. Tomu zahtjevu nema mjesta niti u jednom jeziku svijeta, pa niti u hrvatskom jeziku.

Tu je bio objektivni razlog mojeg izbora!

Tu se na trenutak možemo vratiti "vođenom konju". Jer mogao sam usporediti "ja znam nešto" i "nešto mi je poznato". U prvoj izjavi "nešto" izlazi iz "razuma" (= poznavanje), a u drugoj izjavi "nešto" ulazi u "razum izvan razuma" (= prepoznavanje). Problem hrvatskog jezika je tu u činjenici: glagol "znati" i glagol "poznati" nisu jedno te isto. A pravilno su upotrebljeni tek po napuštanju ekvivalence aktiva i pasiva. A zakon čiste ekvivalence, kao privilegij njemačkog jezika, ostaje u igri nade kojoj je cilj skok u dubine ponora između glagola i substantiva.

Lingvistička napetost između aktiva i pasiva potjeće očito iz stanja u nuždnom biću. Jer stanje "Bog zna" odgovara ontološkoj konstanti nuždnog razuma (= a priori), a ona mora postati mišljena po bezvremenskom misaonom procesu (= a posteriori). Dakle: Bog mora u ontološkom biću ovjeriti vlastito znanje kroz razumijevanje tog znanja. I tek po tom aktu osvaja znanje razumijevanja. To znaći: "znati" i "razumjeti" su isto tek po osvajanju znanja. Tako je sud

– glagol "znati" osvaja glagol "razumjeti" –

očito netočan. Ali sud

– glagol "znati" postaje od glagola "razumjeti" osvojen –

je očito točan (= ali izražen u zbilja rogobornom obliku hrvatske rečenice).

Dakle, ukratko: pripadnost Bogu bila mi je važnija od pripadnosti hrvatskom narodu. Isti problem doticao se i kardinala Alojzij Stepinca. Usporedba naravno nije posve korektna. Jer kardinal se mogao prikloniti Titovoj ideji o stvaranju nacionalne Katoličke Crkve u Hrvata i osigurati si i život i slobodu. A odbio je iz dišpeta (= tipično rvacki), iza kojeg je stajao univerzalni princip Katoličke crkve. A moj je "problem" bio minoran: mati mi je bila Njemica, pretvorena u Hrvaticu iz ljubavi prema mužu. I samo to mi je potom stvaralo emotivne razloge. Jer pisanje na njemačkom jeziku odzvonilo je u meni često kao lijepa emocija „razgovor sa mamom u sjećanju na dobrog tatu“.

Tu je bio subjektivni razlog mojeg izbora!

Ali! Brojanje se nastavlja!

Odavno nisam više siguran u točnost onoga što na hrvatskom jeziku napišem. Jer taj jezik je žrtva surovih ideja. Samo jedan primjer! Načuo sam da sada postoji teza: „neznam“ je pravilno, a „ne znam“ nepravilno. A, ako je zbilja tako, onda je autor „korekcije“ očito nekrofil. Jer u mislima ima sigurno latinsko „nescio“. Pa mu je referenca mrtvi jezik za standardizaciju još uvijek živog hrvatskog jezika. Katastrofa! Nadam se da je tu sve „ajmo reć“ zbilja „transparentno“:

„super“!

Ma da se Bartul Kašić rasplaće!

Tu je bio lingvistički razlog mojeg izbora!

Ali odmah i nesmisao „rezistence“!

Jer, Bože moj, pa imamo mi i usidrenu anarhističku tradiciju od suza i smiha skupa iz bola! Ajme meni! Zamalo san zaboravija na meštra o svijeh ridikula Miljenka Smoju! Ma kako bi se on temu smija! Ma kako bi on tu po rvacki zno beštimat i podjebavat! Ma koji bi tu dištracjun od škerc bija? Neka mu je vični mir! I sa srićom da sve to nije ni vidija ni čuja. Osim ako tamo ima kanočal pa sve vidi i skupa sa Bartulom plaće.

Tu je bio "anarhistički" razlog protu mojeg izbora!

Ma moja anarhistička prognoza

https://www.youtube.com/watch?v=8QeQTBtsV3k

za sudbinu našeg lipog rvackog iz ideje

Šaka suza, vrića smija
ća je život, vengo fantažija …

nije obečavala puno. Premda je smisao tega dubok:

– samo u fantažiji triba čekat da "lijevo" i "desno" crknu, pa da narod dočeka "normalno".

Tako bi naime opet nuždna logika bila u igri:

– niti "lijevo", niti "desno", nego „nešto treće“.

Ali pogledajmo ipak perspektivu te ideje.

„Nešto treće“? Nešto bolje ili nešto gore? Ma ke! Friga se anarhištu. On je vazda anarhišt. Ergo: apena je tako skonto, nebo mu se otvorilo i anđeli ga već ponili. Kamo? Ma tamo di je bija:

– u svit fantažije (= circulus vitiosus)!

Ne! Ne! Danas nima kruha. Šporka politika ga odnila. E, a onda triba jest kolače. Odkod? Iz fantažije. Je li to ludo? Nije! Pa Kant je zaključio: „100 talira u mojemu umu i 100 talira u mojemu žepu su jedno te isto!“ Zašto? Pa zato, jer kopula „je“ nije egzistencijski predikat. Pa neka "lijevo" i "desno" dobro promisle, mogu li ratovat sa fantažijom!

Ajme meni! Koje naticanje u demokraciji! Ubijali jedni, ubijali drugi. A danas svi demokrati. Pa ti sada procjeni, dragi prijatelju: ko je u likvidacijama bija manje uspješan? Da bi dobija tvoj glas na izborima. Mrtvi se broje do perverzije selektivno. A pročita san taj tekst već jednom prijatelju. I zbilja me prijateljski upozorio: „Ubit će i tebe!“

Ma ke! Koga bi se anarhišt boja? Čovika se ubit ne može! „Smrt“ ima ontološku podlogu: smrt se dogodi, ma podloga se ne dogodi. Jer nima moć da ne postoji. A daje smisao životu. Sukob "ovih i onih" niti je remi, niti ima pobjednika, jer obije strane gube. Zašto? Zato jer su ubijale. A podloga niti zaboravlja, niti prašta. I naplačuje. Anarhištu za gušt, za smij, za bumbit … ala sudbino! Sveti Vlaho i Sveti Duje i Svi Sveti svete nam Dalmacije, te čekaju. Za živit vično! Ma nikad zaboravit čušu i tovara, smokvu i maslinu, lozu u sebi sa vinom iz krvi Isusove, Gospu, Ajduka … dosta za plakat.

I tako ostaje za odgovorit na najvažnije pitanje: što si netko, koga politika uopće ne zanima, može mislit o Hrvatskoj, razapetoj između dvije opcije kriminala? Jer autentične Hrvatske Stjepana Radića, sa silom distance od jednih i drugih ubojica u tragičnu sukobu, uopće nema. Tu nije pitanje „Hrvatska – da ili ne?“ nego „čovjek – da ili ne?“

Je! Je!

Narod misli! Jer narod je stina o svijeh stina:

https://www.youtube.com/watch?v=TthgN5N0SYU

Pa neka mislidu anke lupeži!

Ma pustmo stat!

Dobro nam je poznata jedna lekcija iz povjesti. Za vremena Ilirskog gibanja, Hrvati su bili spremni odreći se nacionalna imena i postati Iliri. To se ponovilo u vrijeme Strossmayera, kada su kao prvi među Slavenima na jugu, bili spremni postati Jugoslaveni. Ilirija je mogla nastati kao USA: "svi su Iliri" poput "svi su Amerikanci". Bila je to istinski velika ideja. Na čast Hrvatima, uz problem cilja "novi prostor i ista prava za sve". To nikad nije ostvareno, a i u današnjoj Evropi čini se nedostižno: jer o sudbini EU teško je nagađati. A Hrvatima se to već u 19.stoljeću činilo predstavljivo. Može li se o tome teoretizirati? Može i mora jer iz onog "novi prostor i ista prava za sve" proilzlazi i pitanje jezika. Jedan psihološki fenomen Evrope je posve vidljiv. Ali oprez! Jer sud

– Bila je to istinski velika ideja –

ne stoji u nikakvoj korelaciji sa sudom

– Bila je to istinski pravilna ideja.

Pa, jasno: prvi sud pripada moralu i etici iz onoga što čovjek osjeća, a drugi sud pripada logici iz onoga što čovjek misli. U drugom slučaju je lakše, jer se sud može sredstvima logike ili potvrđivati ili rušiti. A u prvom slučaju je puno teže, jer u sukobu dvije etike nikakva logika ne pomaže. Opet jasno! Misli samo misle, a osjećaji samo osjećaju, bez interakcije u striktno odvojenim zonama kompetencije: osjećaj iz misli ostaje osjećaj, a misao iz osjećaja ostaje bez dokaza. U konkretnom primjeru, velika ideja u našem narodu, bila je doživljena duhovno kao vrhunac poštenja. A ta ista ideja, u drugom narodu, bila je duhovno doživljena kao vrhunac pokvarenosti. Jer napuštanje nacionalnog imena je ekstremno loša ideja. Iz te su razlike kasnije nastali tragični sukobi. Jer svaka strana u području vlastite etike ima pravo, a u području tuđe etike ima krivo. Tu dakle one strane koja pobjeđuje, niti ima, niti je može biti.

A možda i nije tako! Ako o svemu odlučuju šoldi!

Tako su još besmisleniji sukobi unutar iste etike. Jer tada ulazi u igru novo zlo: sila iz uvjeravanja u ideologiji, ne sila iz dokazivanja u zdravoj pameti, često nadvlada. Brat je tada lako u sukobu sa bratom uz blagoslov vraga. To se ne događa iz realne egzistencije zla, nego po stvaranju njegova bića iz mentalnog stanja žrtve.

Kako je dubrovačkoj politici uspjevalo stoljećima čuvati neovisnost Republike? Sve je bila samo igra jezika u kojoj se znao red. "Obliti privatorum publica curate", na primjer, je samo obična regula iz postamenta političke kulture "logika vlada, a emocija služi". Sa druge se strane, međutim, čini kao da maksima današnje hrvatske politike glasi baš obrnuto. Pa tako "emocija vlada, a logika služi" ruši sve kroz stoljeća naučeno. Naravno, tu je moć onega "logika služi" upitna. Jer nakon izljeva emocija, jezik logike teško dolazi do daha. U Saboru se to dokazuje. I zato se sustavno ruši ono malo što se imalo. A biti element skupa koji ruši? Ne! To bi bio izbor bez morala!

Moj je zaključak: Hrvat je biće sa potencijalnim porivom "bijeg iz sebe samoga". Ali posljedica je toga, čini se, tragična: neki taj poriv imaju (= "lijevi"), a neki taj poriv nemaju (= "desni"). Tako se samo "normalni" (= "političke ovce") toj podjeli čude. Jer su normalni. Ukratko: sukob može započeti. Na način meni neprihvatljiv! Jer nema utemeljenja u zdravoj pameti. Smoje sada gubi. Jer krah moje ideje "anarhizam" je potpun. Ali utjeha ipak ostaje: Smoje na nebu ne može izgubit. Jer živija je časno. Ma uzeti to u obzir? Ne! To u surovom kapitalizmu ipak nije realno.

Tu je bio psihološki razlog mojeg izbora!

Premda je formula za izlaz iz pat-položaja logički jednostavna:

– djeca i "lijevih" i "desnih" moraju se u školi zajednički učit –nikad bježat– i –nikad ubijat–

a nastanak svjetonazora mora vazda ishodit iz slobode u vjeri ili sumnji po čistoj savjesti.



Glavna stranica – Hauptseite

---