Je li put čovjeka do totaliteta znanja nemogućnost ili skrivena mogućnost?

Poznato nam je: čovjek je intuitivno stvorio plan za doseg apsolutne spoznaje. A je li on moguć ili ne, stvarni je problem pun iznenadjenja. Jer teza dotiće ono najuzbudljivije na granici spoznaje. U njoj možemo zamisliti trokut znanja. Tri stranice trokuta možemo predstaviti kao znanja o čovjeku, prirodi i Bogu, a ucrtani krug, koji ih u tri točke dodira povezuje, lako uzimamo kao sveopće znanje o svemu postoječem. I tu je prva primjedba o smislu trokuta. Jer čovjek je u prirodi već njen dio, ali bez ikakvog početnog znanja o prirodi, sposobnoj da “misli” na nama nepredstavljiv način. Dakle, priroda ima u sebi čovjeka kao neznalicu, pa je potom čista nepoznanicakako on uopće zna nešto o prirodi i kako on o bilo čemu u njoj može misliti. Ali, kada je čovjek to ipak nekako spoznao, a teza mu je bila da samo Bog može biti uzrok njegove spoznaje, tek onda je i on došao u priliku za nešto za reći, a priroda o njemu još uvijek baš ništa. Ali tada se klupko počelo odmotavati. A početna slika takove strategije je bila čista katastrofa. Jer za prvi rezultat pokušaja apsolutne spoznaje je slijedilo:

- čovjek ne razumije, niti prirodu, niti Boga, a i niti sebe samoga.

Ali ucrtani krug ih sve povezuje i čovjek je u sebi stvorio sliku nade:

- jedno oko vazda gleda, njem se ništa sakrit neda.

Dakle, to jedno oko je simbolično egzistencija Boga u kojem je nuždno biće kao ens habens in se rationem existentiae. I to je je bilo dostatno Aristotelu za stvaranje dvovrjednostne logike: sve je točno ili netočno. Pa je potom bilo jasno: predstava “egzistencija” je negacija negacije te predstave za potvrdu postojanja pojma “egzistencija”. I to je logika čovjekove egzistencije. Ali njoj oponira logika nuždnoga bića: Bog ne pozna “točno” i “netočno”, nego samo jednovrjednostno “nuždno”. Jer Bog ne može griješiti, a “točno” i “netočno” postoje samo u kontingenci jer jednovrijednostno “nuždno” nema vlastite negacije. Pa je razlika očita: čovjek je slobodan, a Bog nije. Jer onaj koji ne smije griješiti živi u neslobodi. A to je već ozbiljno neslaganje u odnosu izmedju Boga i čovjeka. Sloboda čovjeka ima oponenta u neslobodi Boga. Upozorenje Schopenhauera je stoga dramatično: “Ja mogu raditi što hoću, ali ne mogu htjeti što hoću!” Jer donosi spoznaju da je put do znanja o znanju trnovit. Kvantna teorija nam to potvrdjuje: spinu elektrona je spin drugoga elektrona poznat neovisno o tom je li taj drugi elektron pri njemu u laboratoriji ili na granici svemira. Dakle, elektron ne zna ništa o prostoru, a ne zna ništa ni o vremenu. I toj neodrjedjenosti elektrona pridružuje se još jedan fenomen poznat kvantnoj teoriji kao nelokalnost. Sva teoretiziranja egzaktne znanosti su pri svemu “dokaz” čovjekove sposobnosti da o nemogućem debatira kao i o mogućem u pokušaju spoznaje. I tu je zamka nepoznate nam naravi: čovjek je opsjednut univerzalnošću svojega razumijevanja, pa onda totalitetom znanja i jedinstvom duha! Ali svijet nuždnosti Boga je čovjeka ipak prizvao pameti.

Čovjek je tako dobio uvid u težinu problema. Ali nikad nije dostigao znanje o suštini teškoća. Jer sve teze u matematskom pristupu teškoćama nikada nisu prošle bez antiteza. Izmedju dva čovjeka u kontingenci se može prepoznati kada jedan govori točno, a drugi netočno. Tada barem jedan govori “nuždno” u smislu razumijevanja kontingence. Ali to nuždno u kontingenci nije nuždno u logici Boga. Jer Bog nema dvojbe u sebi, a čovjek ju ima. A problem koji opterećuje realnost spoznaje svakako su i Heisenbergove neodrjedjenosti. One iskazuju očito samo znanje o vlastitom neznanju, a ne općenito o znanju. Jer nije moguće u istom trenutku znati točno brzinu i položaj jednog elektrona u prostoru. A isto vrijedi i za odnos energije i vremena. Pa je tu pitanje:

- jesu li Heisenbergove relacije uopće dio fizike?

Nisu! Jer fizika i misao o fizici nisu jedno te isto. Sve što znamo o fizici potjeće iz naše misli o njoj. A fizika “na sebi” ostaje nešto nedodirljivo našoj znanosti. Jer fizike “u sebi” naprosto nema. Stoga je “nuždno” o Bogu samo jedna vrijednost, a to isto je bez dvojbe i neko kontingentno “nuždno” kao neodrjedjena vrijednost misli o fizici u čovjeku. Ali sada o smislu toga puta do znanja ne odlučuje samo znanje nego vjerojatnost znanja. I tako je po Schrödingerovi interpretaciji kvantne teorije. Dakle ukratko: imamo dvije slike svijeta za dvije realnosti, vrlo daleko medju sobom, ali u perfektnom odnosu za sliku jedinstva korpuskularnog i valnog svijeta u prirodi. Dakle, fizika je kompozitum korpuskularnog svijeta materije i svijeta valova vjerojatnosti za sva stanja materije. To čudo oduzima elementarnim česticama pravo na ekskluzivnost. Elektron je, na primjer, zbilja čestica sa svim atributima materije (=ima masu i položaj), ako u eksperimentu kontroliramo njegovo stanje ponašanja, ali on ima u sebi istodobno i moć mutacije u stanje vala (=tada ima frekvencu i valnu duljinu), ako nas u eksperimentu ne zanima njegovo stanje postojanja. A taj val vjerojatnosti ovisi isključivo o odluci eksperimentatora:

- on postoji ako nema opažanja ili kolabira u slučaju odluke o pračenju ponašanja elektrona.

Dakle, elektron je očito nešto u prirodi što je sposobno kao objekt “čudne fizike” misliti o tomu kako čovjek misli. I baš zato tu čudnu fiziku nazivamo kvantnom teorijom, ne fizikom, jer fizike u njoj nema. Fizika je dakle stvorena kao grana znanosti u kojoj a priori nema ovisnosti o mentalnosti čovjeka. A kvantna teorija takav status fizike očito ruši. I to onda dozvoljava tezu:

- sud nuždnosti u Bogu nije nuždni sud čovjeka u kontingenci.

Jer nuždnom sudu čovjeka oponira njegovo nesigurno znanje u kontingenci, a kod Boga toga u nuždnosti nema! Pa je to onda sve već dostatno za razumijevanje nerazumijevanja:

- čovjek nema nuždnu logiku za predstave o prostoru i vremenu pa su one objekti neznanja.

Ali može biti siguran:

- postoje sigurno zapletene ontološke promjene koje nas dovode u ludi položaj da mi pogrješno razumijemo “trivijalnu” bit prostora i vremena.

Iz toga je razloga Kant bio u pravu kada je rekao da su prostor i vrijeme samo neempirijske kategorije uma a priori. Drugim riječima to znaći:

- Kant je pogodio ono što će kvantna teorija tek poslije otkriti.

Ali to, što je kvantna teorija poslije našla, govori nam o neuspjehu razumijevanja, ne samo prirode, nego takodjer i puno više:

- kvantna teorija ne razumije čovjeka u procesu traženja Boga.

I to je činjenica koja govori neizpodbitno o onom što smo slobodni zaključiti:

- djelatnost prirode nam je nepoznata poslijedicom neznanja o djelatnosti Boga.

Tako kao treća nepoznanica ostaje još Bog. A to je nedostižno bez razumijevanja bića u čovjeku. I to je ključni problem. Jer stojimo pred zagonetkom Sartra:

- čovjek je ono što nije i nije ono što je.

I zbilja! Čovjek koji spava nije čovjek koji je budan. Jer kada je budan, on je svjestan svoje biti u materijalnosti, a kada spava on tu materijalnost kao duhovno biće uopće ne osjeća. Dakle, čovjek je u svojoj biti neka dualnost, baš kao i elektron. Jer čovjek u snu ne živi kao čovjek na javi. I to nisam prepoznao budan! Ta misao mi je došla u snu. A imao sam vjerojatno sreću da sam se toga sna sjetio. Dakle, vodozemac u prirodi nije sam. Njegov suputnik je i čovjek. Ali svakako na drugi način. I taj način je vjerojatno najteži problem znanosti. Jer spoznati bit sna je Sizifov posao. Budući da san ima moć rušenja svega …

Kao dijete, nekoliko sam godina svake jeseni bio jedan tjedan odsutan u školi. Imao sam, bez znanja medicine o uzroku, visoke temperature. Medicina o porijeklu takve bolesti nije znala ništa. Ali posljednji put sanjao sam da sam zdrav i “bolest” nikada više nije došla. Otud i moja sigurnost: našim životima upravlja tajna u kojoj je nepoznata nam nuždnost. A njom upravlja Bog i nitko drugi. Dakle Bog je netko i nešto za nas dualno nepredstavljivo. Jer istodobno nam je blizu i daleko. A što znaće “blizu” u duši i “daleko” u umu, e to nam se niti ne sanja. Bog zato ostaje zagonetka u umu i ljubav u duši. Iz Njegova bića nam sigurno dolazi zapovjed “Ne ubij!” Jer samo Bog je mogao biti autor zakona za očuvanja egzistencije:

- ubojica briše egzistenciju sam sebi!

Pa ako to dolazi kao moral nuždnosti u Bogu, onda bi ta nuždnost morala vrijediti i za nas. Ali ono što je kao trivijalno jasno Bogu, tragično nije jasno nama. Zato sve Njegove puteve neopravdano doživljavamo kao misterij! Pa i zapovjed “Ne ubij!” to očito nije. Ali zapovjed “Zbudi se!” mrtvom čovjeku to očito jest! I u vjeri muslimana je to dobro poznato! Islam stoji iza te tvrdnje! A kršćani tomu ne protuslove. Dirljivo! To je bila nekoč intuitivna spoznaja koju danas možemo već uzeti kao nuždnu egzaktnu spoznaju. Jer gospodar života je sposoban vratiti čovjeku njegov fiziološki život iz vlastita uvjeta u ontološkom životu. Kozmološki argument je uvjerljiv:

- po smrti fiziološkog svemira spontano se stvara novi fiziološki svemir iz vlastita i vječna uvjeta u ontološkom svemiru.

Jer svemir nije mogao nastati iz ničega: sve je bilo i sve će biti vazda “nešto”, a nikad ništa. I to “nešto” je vječni uvjet svemira, pa je teza o nastanku svemira propust znanosti. Jer i život ne dozvoljava da ga smrt pobjedi: zato je grijeh čovjeka u biti crtanje egzistencije čovjeka. On ubija samoga sebe po zakonu očuvanja egzistencije. Jer Bog ne čisti ništa! Kada je Bog dao čovjeku savjest, tada mu je dao sve! A zlo je u Bogu nešto neprihvatljivo. Dakle, gospodaru egzistencije je poznato kako zlo trne. I to nije zločin. Jer samo su čovjekove etike u sukobu sa jednim jedinim moralom Boga. Dakle, problem je bio i ostao samo u čovjeku.

Moja mama i njena prijateljica rodile su sinove skoro istovremeno, pa smo prijateljicin sin i ja odrastali skupa. On je imao svoje igračke, a ja sam imao moje igračke. I Bog ne daj da je on zaželio moju ili ja njegovu igračku. U oba slučaja dolazilo je do tuće. Ali intervencije obije mame donijele su smijeh i mir pa smo tek puno kasnije shvatili da smijehu zapravo nije bilo mjesta. Jer ono što je najbitnije bilo je u otkriću:

- život započinje u grijehu.

Bez svijesti o toj činjenici na početku života. Tako postaje jasno:

- smisao života je u bijegu iz početnog stanja po formuli “daj, da bi ti se dalo!”

Tako je ipak sve jednostavno … a teško dostižno! Jer samo je ludost prokletstvo života! A logika “ja sam najvažniji na svijetu” čeka na prosvijetljenje. Pa, ako toga nema, onda se u takvoj osobnosti stvara talent za budućeg političara, koji odnose medju ljudima pretvara u pakao. I bjega iz takve realnosti onda nema. Politika je zato križ čovjećanstva. Jedini lijek kojim se taj križ dade spaliti je čim raniji početak školovanja. Jer zlo se mora ubiti u korjenu. Čovjek se zato očigledno stvara u vrtićima, a u gimnaziji je već sve prekasno. Jer naučiti biti mali je uvjet Boga da dijete postane veliki čovjek. A obrnuto, ako dijete bude prevareno pa osjeti da je veliko, onda je osudjeno da u životu bude malo. Jer osjetiti u sebi “ja sam velik” je prokletstvo života. Biti profesor psihologije u vrtiću je zato puno važnije nego biti profesor na Sveučilištu. Pa zna se: juha se jede dok je vruća …

Sada se mogu vratiti početnom pitanju ovoga članka: je li totalitet znanja o razumijevanju fizike kroz razumijevanje Boga razumljiv ili ne? Odgovor je zapleten jer je prepreka jezik kojim govorimo. Poznat nam je Anselmov dokaz: Bog je! Dakle, kopula “je” bi morala biti egzistencijski predikat. Ali očito nije! Jer Kant je taj dokaz srušio jednostavnim pitanjem: misli li Anselmo na Boga u sebi ili izvan sebe? Odgovora naravno nema, a primjedba je dotakla i matematiku: izjava “x je element skupa S” je pogrešna. Tako se matematika odazvala pragmatično i izjavila: “x ima osobinu skupa S”. Dakle, ono “je” je postalo “ima osobinu”. A s tim je u nevolju došao i Shakespeare. Jer on je Hamletu stavio u usta “To be or not to be!” Dakle, glupost! Jer glagol “biti “ je glupost! Ali dolazi iznenadjenje: glagola “biti” u ruskom jeziku nema! Pa ipak ni Rusi nisu pobjednici. Jer matematska istraživanja jezika su danas nedvosmisleno potvrdila: jezika znanosti nema! Tako ostaje pitanje: možemo li invalidu vjerovati? Tamo se odvija božanska komedija! Ali pitanje Boga nije Danteova komedija! Jer postoji i jezik šutnje. U tom “jeziku” ima čovjek mogućnost izraziti sve ono što mu je u govoru nepredstavljivo. Tim “jezikom” mi je često “govorila” mama (=Njemica). Jer ako sam nešto očito pogriješio, komentar mame je bila šutnja. I to je bilo puno više od objašnjenja riječima. Svi Slaveni u dodiru sa Njemcima poznavali su ih kao ljude koji šute. Da! Njemci su bili tajna jezika! Vjerojatno su “govorili” jezikom znakova. Na Institutu Max Planck u Münchenu sjećam se jedne sobe u kojoj su suradnici Instituta čitali svoje radove za objavljivanje. Svi drugi su slušali i nastojali poboljšati stanje jezika u strukturi tih radova. Jer njemački jezik je još uvijek mlad jezik. Njegovu standardizaciju stvorili su tek braća Grimm. A čitanje ingenioznoga Kanta je i danas enigmatično lutanje u tmini prašume. Ali svaki čovjek ima, bez svijesti u sebi samome, čudnu moć predstave za nepredstavljivo. Pri svakom odlasku na put čuo sam iz maminih usta vazda jedno te isto: “Idi u ime Božje”. I tu je bilo sve dosta za razumijevanje Boga u meni … a nisam znao kako to znam! Jer morao sam preskočiti sve dvojbe u sebi. Dakle! Čovjek ne zna da u sebi zna ono što mu govor ne dozvoljava da kaže. A jezik nije samo pogrešan nego je i otrovan, pa čovjeka samo um nesvjesno brani od štete nerazumijevanja. Tako mi isključivo svijest o izgovorenom, a ne izjava govora, daje točnu informaciju o iskrenosti maminog pozdrava. Jer Bog stoji vazda iza svega. Otuda teza:

- svaki govor je potencijalna nesigurnost, a samo misao je čovjeku obrana.

I ta teza bi prije svih teza morala biti jasna u duhu njemačkog naroda! Jer taj narod šutljivaca je bio opčinjen i zadivljen ludim govornikom u osobi Adolfa Hitlera! Sposobnost njegovog govora, ili bolje rečeno lajanja, zavela je šutljivog čovjeka i “opravdala” grozotu genocida. Pa tek po kraju rata, kada se započelo normalno govoriti, taj je narod došao do svijesti o počinjenom zločinu. Tu je potom sve dostatno za razumijevanje brzine konverzije u duhu šutljivaca. Napetost izmedju fenomena “govor” i fenomena “misao” tako je tada završila pobjedom fenomena “iskrenost”. Za znanje:

- iskrenost je most izmedju govora i misli.

Trag teze o prevari govora danas je vidljiv u Ukrajini. A onda i u cijelom svijetu politike:

- svaki govor politike je pretežno obična laž, a samo misao ostaje čovjeku za obranu.

Realnost života je danas prosječno bogatom Austrijancu ili Njemcu donijela spoznaju: štednja je postala nemoguća. Jer Rusi su zatvorili pipu za plin i stvoren je problem “energija”. Ali pritom su zaboravili: atomska energija temelji na temperaturi približno jednakoj onoj na površini Sunca, a Njemci već vide mogućnost dobijanja energije iz temperature u središtu Sunca. Dakle, tu je fuzija, ne više fisija. Tu informaciju dobio sam od Dr. Vladimira Čadeža, dobrog prijatelja, a nekoč meni predpostavljenog na Institutu za fiziku u Beogradu. Za veselje svijeta:

- isključivo jedna atomska centrala bit će dostatna za energiju na cijelom svijetu!

Ali naravno, ako Rusi prije toga ne razruše cijeli svijet. A Amerikanci im pritom još i pomognu. Komentar je nepotreban …

Pa ipak sam na nešto zaboravio: na pitanje u naslovu članka nisam odgovorio eksplicitno. Jer bilo mi je samorazumljivo: odgovor je implicitno dostatan, a pravi problemi tek dolaze! Dakle: moj cilj je dokaz teze:

- put čovjeka do totaliteta znanja o fizici je istodobno nemogućnost ili skrivena mogućnost!

I tu izjava “Aut Caesar, aut nihil” ne vrijedi. Jer pogled na nuždnost iz kontingence nije moguć. Pa vrijedi “Quod licet Iovi, non licet bovi”. A da nije tako, onda svijet ne bi bio vječan! Pa pošto je vječan, onda je rušenje svijeta samo čovjekova ludost. Jer pulzirajući svemir ne dozvoljava smrt života. “Conditio sine qua non” je u vječnosti zato zahvalnost Bogu. Njegova mudrost je čudo. Jer čovjeka je naučio i kako da od najopasnije zmije otrovnice stvori bezopasnu i vrlo umiljatu domaću životinju. To sam vidio svojim očima i potvrdjujem potvrdjeno: gospodar svijeta je čudo! I taj fenomen nam jasno govori:

- čovjek živi oduvijek, a i živjet će navijek!

Za problem:

- ako je čovjek živjeo oduvijek, zar nije imao priliku odgonetnuti sve teškoće koje nas u vezi sa Bogom i danas muće?

Odgovor je ipak jednostavan: ono što je bila najveća enigma jučer, bit će najveća enigma i sutra. Jer u Bogu predstave za pojam “vrijeme” nema. Pa bi čovjeku, koji bi to razumio, vjećnost bila brisana od njega samoga, ne od Boga. Otud je intuitivna spoznaja:

- blago siromašnima u duhu, njihovo je Kraljevstvo nebesko!

Dakle, znamo iz realnosti kontingence:

- znanja u nama ne bi bilo u slobodi bez ograničene tranzicije znanja iz neslobode Boga.

Ali pozor! Ono najviše što bi hipotetski mogli znati o Bogu je sigurnost: totalno znanje o Bogu implicira u čovjeku negaciju čovjeka! Dakle, Bog je vječna enigma u igri napetosti egzistencije za sudbinu čovjeka: postojati ili ne? Slobodan izbor je u čovjeku! I nije trivijalan! Jer čovjek je umoran od vječnosti. U tom stanju je korjen njegovog nesvjesnog protesta. Pa tek onda i zla u njemu. I toga bi čovjek morao biti svjestan. Jer često, čak ako je i pravedan, kaže da mu se više ne živi. I to je dodatna drama života. A spašava li ga tada znanje, intuicija, odgoj, ljubav, znatiželja ili nešto drugo, teško je reći! Jer svaki čovjek je zagonetka! A Bog to zna i pati. Budući da iz vlastite neslobode ne može pomoći. Iz toga je razloga svaka drama ljudskog života istovremeno i božanska drama. Za pitanje: je li lakše biti Bog ili čovjek? Mislim da je to čovjek! Jer spašava ga neznanje! I zato se ono “siromašnima u duhu” mijenja:

- blago ubogim u umu, njihovo je Kraljevstvo nebesko!

Za novi problem: odkuda to čovjek zna? Sada ostaje samo jedna mogućnost:

- uzrok toga znanja je Bog!

Bez te veze bio bi čovjek izgubljenik u svijetu spoznaje! Ništa manje, ni ništa više! Jer samo Bog zna: ima posla sa prevrtljivim bićem! U takvom biću je spektar vječnog zibanja izmedju okrutnosti i ljubavi. A pri tome je ono sposobno i sanjati. I tek san otkriva bit toga bića. Jer ono je u tom stanju dobro. Ali ne zato jer je zbilja dobro, nego zato jer ga je ultima ratio strah. Dogadjaj “smrt” to potvrdjuje: čovjeka je strah. Jer dolazi mu ispit života! U tom dogadjaju sve ostaje ili nestaje. Dakle, u njemu je duboki smisao. Jer kajanje više ne pomaže. I tu prijevare više nema. A život se ruši samo ako mu je strategija bila u prijevari. Najstrašnija od svih zločinstava je sigurno ubojstvo. A čovjek se, ako je nedužan, ne može ubiti. On kao žrtva živi nakon toga u boljem svijetu ontološke realnosti. Tamo je uvjet njegova povratka u naš život fiziološke realnosti. Tamo je i škola mudrosti u kojoj je škola morala i ona nas uči: ako je netko zaslužio uvredu, ne vrijedjaj ga … jer uvrijedio je samoga sebe … i svemu slično tome u toj školi kraja nema … pa su svi odgovori zbilja problem vječnosti! Jer “vrijeme” je prijevara nuždnosti! A Bog sa tom prijevarom nema ništa. Jer nije kriv zato što postoji! Otud zadnji sud: fenomen egzistencija je problem svih problema! A ona je nuždna baš kao i Bog!

Pa, ako je tako, onda bez razumijevanja izmedju znanosti i teologije nema izlaza iz enigme općeg znanja. I tu je jasno:

- nema znanosti bez teologije, a nema ni teologije bez znanosti.

Jer nakon svega je nedvojbeno: univerzalno znanje je nedostižno bez pakta izmedju te dvije sile. Jer samo u medjusobnom uvažavanju je kljuć čovjekove opće spoznaje. Dakle, znanost mora prihvatiti objektivno postojanje nedostižne teološke tajne, a teologija mora prihvatiti nastojanje znanosti da u tu tajnu ugradi kamen razumijevanja. Put do tog ideala više nije u magli. Jer o svemu odlučuje logika: pojam postoji ili ne postoji. I tu je Aristotel!

On ruši pojam “ateizam”. Jer predstava “ateizam” ne dozvoljava egzistenciju negacije u predstavi “teizam”. Pa onda nema ni još jedne negacije do pojma “ateizam”. A predstava “teizam” dozvoljava egzistenciju negacije u predstavi “ateizam”, pa onda još jedna negacija dovodi do pojma “teizam”. I to ateist ne vidi. A tako je jednostavno. Za pitanje: gdje je njegov svjetonazor? Jer ako ga ima, onda protuslovi logici. A ako je tako, onda je razgovor besmislen. U tom slučaju ostaje žalost:

- jer ateist briše egzistenciju sam sebi.

Njegov kraj života u fiziološkom svemiru nije više njegovo budjenje u ontološkom svemiru. I tako je po zakonu logike. Ali tu nastaje i moralni problem:

- zašto tako mora biti ako je ateist zbilja bio dobar čovjek?

Sada se sve okreće na glavu! Jer Bog dobrotu cijeni više od pameti (=blago ubogimu u umu, njihovo je Kraljevstvo nebesko). I tu je kraj čovjekove pameti. A sve nam je nekoč rekao Shakespeare:

- ništa nije niti dobro niti zlo, nego ga samo naša misao čini takovim!

Da! Nije niti teško niti lako biti sudac: to je nemoguće! I to nam je objasnio Kafka! Pa, ako je po njemu i ideal “pravda” odsutan, onda još nastaje i tragično pitanje:

- zašto uopće živimo?

To nitko ne zna! Ali odgonetka te zagonetke živi kao sigurno znanje Boga o neznanju čovjeka. Dakle, jednostavno

- sve zna samo Bog i stoga je nuždan!

Za bijeg čovjeka iz očaja! Jer čemu se nadati u umu, ako pravde nema u duhu? Put iz jedne u drugo neugodnost je zato strah u vjeri: zadnja postaja toga straha je vjera u Boga! Dakle, iz nuždnog bića je prvo strah u čovjeku, a tek potom se stvara ljubav za Boga.

Iskustvo prve ljubavi u muškarcu, više ili manje, to potvrdjuje: u mladom čovjeku je nepoznato hoće li njegova ljubav biti prihvaćena ili ne. Zato je na početku dominantan prvo strah, pa tek onda ljubav. I tu je čista strategija Boga. A ako toga ne bi bilo, e a onda bi pali u nesreću poznatoj nam kao agnosticizam. Ali u toj nesreći je skriveno i puno sreće. Jer tamo gdje se ne zna ništa, nastaje problem: odkuda to znamo? To pitanje nema smisla. Jer ništa se ne zna. Očito nešto smeta zdravoj pameti ... pa svijest o toj teškoći traži izlaz iz problema. I nalazi rješenje u vjeri o istinitosti posve druge realnosti. Put znanosti u toj vjeri se otvara i ta veza postaje nerazrušiva. Tako nema prave znanosti bez vjere, pa onda niti prave vjere bez znanosti. Dakle, uvijek polazim od onoga što su stvoritelji znanosti rekli o teškoćama koje su imali. Pa tek onda, ako nešto vidim, kažem o njima što mislim i ja. A često imam sugovornika koji govori samo ono što on misli. To me zanima, ali povremeno ne. Jer tada znam unaprijed da nas čeka “terra incognita” ako suglasnosti nema. Pa nastaje konflikt. A to je čisto “gubljenje vremena”. I to je zanimljiva zamka. Jer tada se borimo subjektivno za ono čega objektivno nema (=vrijeme). Ali trag toga “nema” je nazočan subjektivno baš u svakom čovjeku. I zato često nisam svjestan da praktično nikad nemam pravo. A toga “nemam pravo” je za utjehu u svakom čovjeku toliko koliko je i pčelica u košnici. Pa nitko nije svjestan: u običnom razgovoru nitko ne može imati pravo. Jer sve nadilazi i one koji bi po putu čuda mogli imati pravo. Dakle, znanost je slična nogometnoj utakmici na toliko blatnjavom terenu da je postići gol praktično nemoguće. Jer blato je saveznik svakoj obrani! Iz toga slijedi:

- apsolutna znanost je nedostižan san čovjeka i živi isključivo u njegovoj nadi da je dostižan.

Put lijevo ili put desno, problem je isti. Jer “lijevo” ili “desno” si je izmislio čovjek. Budući da ne razumije ono što predstava “prostor” nije. I to je neizpodbitno! Jer na tu “glupost” nas prisiljava kvantna teorija! Iz toga slijedi pitanje: hoćemo li to ikad razumjeti? Nećemo, jer predhodno je još jedan uvjet: kako doći do znanja o vjećnosti? Predstava o tome fenomenu postoji, ali znanja o tome nema. Je li ta ocjena realna? Jest! Jer jezika znanosti za objašnjenje nema! Dokaz je na Internetu! Egzistencija je čisti misterij, pa je i Bog misterij! Možemo li to razumijeti? Ne! Dakle, čovjek je malo niži misterij! Jer sve što postoji je misterij! A iluziju da sam pametan razbio mi je mrav. Jer mrav je sposoban stvoriti ono što mi se niti ne sanja. Njegov mravinjak nadilazi fantaziju svakog arhitekte. Tko bi mi to objasnio? Nitko! Ali neki smisao toga mora postojati. Pa je jasno: taj smisao je u višem misteriju! I samo u njemu je jasna relativistička neodrjedjenost gibanja: sve “ispred mene” nije više ono “iza mene” i sve “poslije mene” nije više ono “prije mene”. U tom smislu se struktura mojega “ja” mijenja. Ali pobune u meni nema: ja ostajem ja! Dakle, radi se o činjenici izvan mene, a ne o prijevari unutar mene. Dostatno za znanje:

- moj svijet u meni nije kompatibilan sa svijetom izvan mene.

Iz toga slijedi: vjerujem sebi, ali vjera u fiziku je duboko poljuljana. Jer kvantna teorija se ponaša zbilja “nekulturno”: ismijava svakog fizičara! Ali taj svijet moje profesije je ipak pametan. Jer jasno govori isključivo o kvantnoj teoriji, a ne o kvantnoj fizici. Dakle, fizika je nešto čisto drugo. Jer razgovor o vječnosti je sine qua non. I taj zahtjev me vodi do teze: Einsteinova relativistička fizika zatvara sliku moguće spoznaje isključivo u našem svemiru. Moje “ja” nije u ratu sa tom teorijom, pa traži i smisao toga. I nalazi ga u generalizaciji Einsteinove teorije: odgonetka je u ideji kojoj je autor Georges Lemaitre. On je autor pulzirajučeg svemira, pa slijedi teza:

- svakom svemiru predhodi nebrojano svemira prije njega, pa onda isto tako nebrojano svemira nakon njega.

I baš tu dotićemo problem “vjećnost”. A tu je onda i ključ za razumijevanje života:

- fenomen “život” je neuništiv.

Iz činjenice:

- fiziološki život pulzira u vječnoj igri sa ontološkim životom koji egzistira kao njegov uvjet bez početka i kraja.

A sve za iznenadjenje:

- nakon smrti u fiziološkom životu dolazi do rodjenja u ontološkom životu pa čovjek dolazi do znanja o smislu egzistencije.

Na taj način čovjek dolazi do potvrde teze o “vječnom povratku” i znanja o svojoj besmrtnosti pa postaje jasno:

- život svemira je samo jedan kvant u njegovom vječnom životu.

Dakle prića o kvantnoj realnosti može tek sada započeti. Jer kvant vječnoga života u svemiru briše pojam “vrijeme” u našem životu. I kvantna teorija se potomradja kao fizika Boga. Jer čovjek je vječni projekt svemira. Pa tako barem znamo zašto ono fundamentalno ne znamo. A ultima ratio mogli bi sve znati … jer u vječnosti je sve moguće … osim jednoga:

- tamo Bog ostaje za nas samo Bog!

Dakle znanja o čudu nema. Jer čuda bez ljudskog razumijevanja te zagonetke nema. Tako je problem u sebi zatvoren, ali nije iz sebe. Dakle kvantna fizika ipak postoji. Ali nama ostaje nepoznato: je li dostižna? Za čovjekov problem u sebi: kako ju otvoriti? Jer tek sada dolazi na red poznato znanje iz kvantne teorije za pomoč kvantnoj fizici. U tom znanju je nedvojbeno:

- niti fizikalnog vremena, niti fizikalnog prostora u kvantnoj fizici nema!

Za pitanje: pa što je onda arena spoznaje u kvantnoj fizici? Odgovor je “jednostavan”:

- ono što objektivno postoji su ontološke promjene koje mi u svijetu fizike pogrešno imenujemo kao “prostor” i “vrijeme”, a one su u sebi elementi realnosti kvantne fizike koja nas nadilazi.

Za znanje:

- operator znanja u kvantnoj fizici je misao!

Jer posve je moguće danas nemoguće:

- objektivno se dogadja ono što čovjek subjektivno misli.

Ono malo znanja o fenomenima kao što su telekineza ili teleportacija bit će u nekom budućem kvantu života trivijalni problem znanosti. Danas nije tako. A ja ne znam što je to “danas”. Jer svijest čovjeka je očito još uvijek u ranoj fazi razvoja u biću kontingence. Pa program znanosti ne govori ništa o problemu “danas”. A po Svetom Augustinu sve je “danas” i to je izvan nama dostupnog znanja. Najviše što je danas dostupno čovjeku je u već spomenutoj spoznaji: jezika znanosti nema. Na taj način ono što nije bilo jasno postaje malo jasnije. Ali to je samo početak avanture u kojoj se mora biti pažljiv. Jer “errare humanum est”. I ta činjenica je u sebi savjet nade ili upozorenja da sa Bogom igre nema. Dakle, ako je problem spoznaje vječni jaz izmedju nuždnosti i kontingence, onda nam je put do razumijevanja Boga za navijek zatvoren. Ali, ako nije, onda nam je nada do puta znanja o kvantnoj fizici otvorena. Tako ostaje sve otvoreno i nastaje pitanje:

- je li i u tome igra vjećnosti?

Jer, ako je, onda Bog drži distancu. A to je pametno! Jer pamet čovjeka je za Boga upitna. Pa sebe možemo upitati u miru: zašto bi Bogu zamijerili ono što je i čovjeku dobro poznato? Jer sve teologije svijeta su suglasne: čovjeku se ne smije vjerovati! I to je tragedija spoznaje! Ali izlaz iz nesreće ipak ostaje u rukama Boga. Jer vladar vjećnosti nije ravnodušan u znanju da je čovjek inferiorno postojanje bez prava na dijalog. Evolucija ide svojim tijekom i pojava “novog čovjeka” će možda sve promijeniti. A hoće li se to dogoditi u ovom kvantu života ili ne, e a to je samo tajna Boga. Jer problem “novi čovjek” je zagonetka vječnosti. A “stari čovjek” tu zagonetku ismijava. Pa postavlja problem “svemoći Boga”. I tvrdi “Bog nije svemoćan”! A “dokaz” mu je jednostavan! Jer pita:

- može li Bog podići kamen kojega je stvorio, a ne može ga podići?

Očito ne može, pa tako ruši tezu o svemoći. Ali čovjek pri tome ne vidi:

- u tom pitanju je već nazočan odgovor, pa pitanje koje u sebi ima odgovor nije više pitanje.

Zato pogrešna teza ”Bog nije svemoćan” ima u sebi i pravilnu tezu ”čovjek je idiot”. Jer tako čovjek ruši nadu na putu do stanja u kojem je “novi čovjek” moguć! Ali i taj “novi čovjek” zove se sretnik jer može izbjeći sudbinu čovjeka. Njegov uzrok su otac i mati, a prije njih svi djedovi i pradjedovi sa bakama i prabakama bez poznatog početka. A logika života nas upučuje na misao: tako će biti i do kraja. Ali bez znanja:

- jesu li početak i kraj života u čovjeku posljedica neznanja o tezi “život je vječan”?

Dakle: početak i kraj egzistencije života očigledno su problem čovjećanstva. I on ovisi isključivo o znanju uzroka života u sigurnosti nama nepoznate vječnosti. Otud teza:

- odsustvo znanja o uzroku života može se pripisati isključivo neznanju čovjeka o vječnosti Boga i nazočnosti Njegova bića u vječnom čovjeku.

I samo takav čovjek bit će potom “novi čovjek” u sigurnosti znanja:

- on će znati da je vječni suputnik Boga u sigurnosti vječne egzistencije.

A spoznaja o vječnoj prisutnosti veze izmedju Boga i njega, bez uzroka njegove egzistencije u odnosu sa Bogom, stvarat će nove slike o fundamentalnoj realnosti veze izmedju nuždnosti i kontingence. Rezultat novog odnosa bit će nova duhovnost i novo razumijevanje totaliteta znanosti.

Otud i vječni savjet u latinskom jeziku za put starog do novog čovjeka:

- quid quid agis prudenter agas et respice finem (= štogod radiš, radi pametno i misli na kraj).

A dobro bi došlo i ovo:

- honeste vivere, neminem laedere et suum cuique tribuere (=pošteno živjeti, nikoga ne vrijedjati i svakome svoje dati).

Pa tek onda za zaključak:

- ne sutor supra crepidam (=nema cipela bez cipelara u smislu “ne petljaj se u ono što ne znaš”)!

Dostatno za put u vječnost! U miru nove duhovnosti bez tragičnog pitanja: zašto živim danas kada se sve briše sutra? Odgovor već živi: iz svega napisanog slijedi ideal

- non sum homo fidei sed sum primum ens cognitionis (=nisam čovjek vjere nego sam prije svega biće spoznaje)!

A osnovni razlog za takav izbor je posve razumljiv. Jer svakog oponenta vjeri je teško razuvjeriti. Sa druge strane, oponirati znanstvenim argumentima spoznaje, praktično mu je nemoguće. Iz toga mi se razloga čini da mi je strategija uspješna. Jer sve je već rečeno u sadržaju čovjekove kognicije:

“Smijala se zemlja raju kad se tajne sve spoznaju”

Dakle, nisam niti heretik niti prorok. Običan sam čovjek … pun grijeha. Jer ne pazim što govorim. Pa zato tražim Boga! U tmini neznanja kroz poniznost nade u misteriju čuda: tko traži, odkrit će mu se! I odkrilo mi se:

- ispovjednik čovjekovih grijeha može biti samo Bog u čovjeku, a nikad čovjek u ime religije izvan Boga.

Ali od toga nema čovjek nikakve koristi. Jer čovjek je pobjegao od Boga, a ne Bog od čovjeka, pa čovjek dijeli pravdu čovjeku u ime Boga. A pakta sa Bogom jednostavno nema, pa zato u ime Boga nitko nema pravo dijeliti pravdu. Je li kriv jedan ili drugi čovjek nije više u pristojnosti čovjeka u ime Boga. Iz toga razloga ima čovjek na raspolaganju isključivo zakon. Autor mu je čovjek, ne Bog. I taj zakon čovjeka u jednom sustavu etike je posvadjan sa zakonom drugoga čovjeka u drugom sustavu etike kroz cijelu nama poznatu povjest. Jer praktično se sudi uvijek po načelima iz sustava jedne etike u potencijalnom sukobu sa načelima iz sustava drugih etika, pa onda sve i u ime jednog jedinog morala Boga. A to je na obije strane neizbježno prekoračenje morala i pripada vazda samo ludosti čovječanstva, a praktično nikad pameti Boga. Dakle strah u čovjeku od čovjeka je intuitivno odkriće bez razloga za smijeh. Jer čovjek vazda osvaja materijalni i duhovni prostor svog neprijatelja u drugom čovjeku. A neki pametni čovjek je to odavno opazio, pa je rekao bez šale:

- homo homini lupus est!

I to je jasno: svakom vuku manjka meso u želudcu drugoga vuka. Ali i taj gladni vuk je neopravdano proklet. Jer moj tata (=veterinar) tvrdio je da vuk uopće nije opasan ako je u prirodi našao sve za svoje potrebe. Dakle, vuk se snalazi, a sa čovjekom je bitno drugačije. On nikad nije zadovoljan sa onim što je ugrabio. Jer ako ima puno, odmah želi još i više. I ništa nije naučio od vuka. Komunizam je zato prirodna logika vuka, a čovjekova ideja “komunizam” bila je čista prevara logike vuka. Otud bi bilo prirodno da se vuk boji čovjeka, a ne čovjek vuka. Marxova teza o religiji kao opijumu naroda bila je takodjer pogrešna. Jer u svakoj religiji postoji svijest o problemu, a kod Marxa je taj problem bio u magli obične politike. I krug mudrovanja je sada zatvoren:

- komunizam je srušila ideja o slobodi u čovjeku, a slobodu čovjeka danas ruši ista ideja bez znanja o komunizmu.

Iz svega toga sam došao do spoznaje:

- čovjeka praktično spašava samo strah od Boga.

I to je zato skupna zadaća svih religija ovoga svijeta. A moć znanosti, da bi to postigla, je minorna. Jer problem znanosti ostaje pojam “vrijeme”. Pa je jasno: to je nuždno da bi se shvatila vječnost.

Ali pojam “vrijeme” je u znanosti zagonetka! Jer vrijeme je nešto relativno. Ono nije isto za motritelja u miru i motritelja u gibanju. Pa i puno više: tijek vremena u gravitacijskom polju nije tijek vremena izvan gravitacijskog polja. Ali u oba slučaja postoje matematske veze izmedju tih realnosti. Govora o prioritetu jednog ili drugog vremena pritom nema. Dakle, mi nemamo izbora pa poslijedicom toga prisiljeni smo izjaviti problem u jeziku Sartrea:

- vrijeme je ono što vrijeme nije i vrijeme nije je ono što vrijeme je.

Dakle vrijeme i informacija o vremenu nisu jedno te isto. I ta razlika u kvantnoj teoriji je uzrok nemira zbog pitanja: postoji li vrijeme? Iz toga razloga nastaje problem fizikalnog postojanja vječnosti. Sada Kant nema ništa protiv. Jer on je donio ideju o vremenu kao neempirijskoj kategoriji uma a priori! Dakle, u današnjem stanju razumijevanja fizike, problem”vrijeme” ostaje još uvijek u “crnoj jami”! Ali nepoznate nam fizikalne promjene sugeriraju več spomenutu mogućnost:

- postoje ontološke promjene koje razumijemo pogrešno kao tijek fizikalnog vremena.

Pa uspjeh takvog razmišljanja onda vodi do potvrde objektivnog postojanja vjećnosti! A u kvantnoj teoriji nekog posebnog otpora takovom stanju stvari uopće nema. Jer njen ideal je “kvantna fizika” i ona stoji iznad svega. Dakle vječnost se radja na negaciji vremena! Za sigurnost opće spoznaje o nama u još nepoznatoj stvarnosti. I ta nepoznata stvarnost pripada znanosti koju danas poznamo kao povjest čovječanstva. Za problem: može li se tomu vjerovati? U krvavim ratovima izmedju krščana i muslimana vodio se rat za posjed Knjige tajni. U njoj su navodno bila napisana sva pravila za čovjekovo ponašanje u borbi za istinu protiv laži. Dakle knjiga iz čovjekove ruke po uputama Allaha nudila je recept za put borbe morala protiv nemorala. Zato se ubijalo i lako umiralo za svetost života. Otud pitanje: možemo li se tome danas smijati? Odgovor je kategoričan: ne! Jer Allah svojom uputom postavlja svoju vječnost u odnos prema čovjekovoj prolaznosti. U toj borbi je bilo pitanje bez odgovora danas: tko je zapravo čovjek? Jer u njemu živi problem “Epimenides”:

- on laže ako ne laže i ne laže ako laže!

Logika to razumije, pa bijega iz toga razumijevanja nema! Sa poslijedicom:

- matematika nema dokaza za “istinu” 1 = 1.

Sa tim se Hilbertov program ruši i logika ostaje kraljica matematike. Tu tezu moj oponent i prijatelj u životu akademik Josip Pečarić odbija. Ali, ako se status “kraljica” ruši, pa sve ovisi o smislu paradoksa, onda se sve mijenja i moj oponent (=dobio je titulu “kralj nejednakosti” od svjetskih matematičara) može imati pravo. Jer ono što dolazi iz razuma tada bi moralo biti jednako onom istom u umu. Pa je jasno zašto “1 = 1” izjavljuje istinu. Ali tek sada smo stvarni putnici do istine u procesu napetosti izmedju Boga i čovjeka. Na tom putu ima istina za oponenta laž. Jer laž tvrdi da je istina ! Pa ulazimo u prostor čistilišta za sigurnost znanosti uz teškoću: Bog sada mora odbiti svoju nazočnost iz etičkih razloga. Jer on ne želi utjecati na slobodni izbor svog oponenta u čovjeku. Budući da se tu radi o životu ili smrti. I tu je poštenje Boga. Taj izbor naime nije u Bogu, nego pripada čovjeku. Pa Bog sada ipak može mirno i čiste savjesti pratiti proces. A hoće li ga bez svoje nazočnosti dobiti, ostaje otvoreno pitanje i odgovora nema. Jer u igri je strah, a Bog to zna. Dakle, znamo, da ne znamo! A ja, kao kukavica po prirodi, ipak bi postupio kao Bog! Jedina utjeha mi je zato Kurt Gödel: on je srušio Hilbertov program i pokazao da dokaza za izjavu “1=1” nema, a to onda znaći, barem za mene da matematika više nije kraljica logike. I tu nije jedina teškoća matematike. Ona ne zna ništa o broju “nula”, pa puta do znanja o beskonačnosti nema, a uz to joj je onda i razumijevanje vječnosti zatvoreno. A sve je zapravo jednostavno. Jer “nula” je “ništa”, pa ne postoji. Ali to “ništa” gubi svoj smisao posljedicom ontološkog zahtjeva “sve je nešto”. Dakle, “nula”, koja po nama nije broj, nego je samo ime za broj kada bi postojao, ipak je broj. Jer taj broj sigurno postoji nakon logičnog zahtjeva kvantne teorije da ontološka realnost mora preuzeti fizikalnu realnost u teškoći veze izmedju neodrjedjenosti energije i vremena po Heisenbergu. U toj igri vrijeme napušta arenu spoznaje i mora pristati na logičan zahtjev:

- broj “nula” se može uzeti kao granica “u malom” do koje se održava smisao brojanja u prostoru, a to je kod Planckove dužine.

Dakle! Ako je granica “u malom” nešto logično, onda bi to morala biti i granica “u velikom” :

- broj “beskonačno” se može uzeti kao granica “u velikom” do koje se održava smisao brojanja u prostoru, a to je kod Einsteinova polumjera svemira.

Tako možemo iskoristiti dva fizikalna realiteta za dva ontološka realiteta, koja ne transcendiraju čovjekov razum u pokušaju prijenosa na um. Iz toga slijedi:

- dobili smo dva skupa brojeva za brojanje od Planckove “nule” do Einsteinove “nule” unaprijed i za brojanje od Einsteinove “nule” do Planckove “nule” unazad.

Pri tomu je svaki broj jednoga skupa negacija svoga komplementa u drugom skupu. Dakle, svaki broj ima svoju negaciju, pa se može još jednom negirati do pojma “nula” . I sada je jasno:

- subjektivno znamo ono što objektivno ne možemo znati, pa nam pojam “singularitet” ostaje nedostižan.

Kao problem ostaje pitanje: koji model svemira nam donosi nuždnu informaciju o sada još uvijek nepoznatom polumjeru svemira. Dakle, kvantna teorija skupa sa teorijskom kozmologijom spašava pojam broja “nula”. Ali postaje jasno i još nešto:

- elektroni potvrdjuju da je njima nepoznat prostor kao Kantova kategorija uma a priori.

Pri tome ne zaboravljamo ni ono što brojevi ne zaboravljaju:

- u svijetu mislenosti, baš kao i u svijetu kvantne teorije, predstave za prostor i vrijeme nema.

Moje nevolje sa matematikom započele su već u osnovnoj školi. Tada sam ocijenjen kao defektno dijete. Ali to “zašto” je bila čista komedija. Meni je bilo jasno koliko je metara u jednom kilometru. Ali pitanje, koliko je kilometara u jednom metru, bilo je za mene ludost. Jer pojam “razlomak” nije nalazio mjesto u mojoj glavi. Pa sam u traženju sustava cijelih brojeva morao glavom lupiti u zid. Iz te nevolje “spasila” me je misao “nešto apstraktno ipak postoji” i to “apstraktno” nije nuždno ludost. A da imam pravo ohrabrio me dogadjaj kada sam prvi put na tabli zagledao simbol ”x” i spoznao:

- x ima u sebi rezultat spoznaje.

Put do prevare bio je tada zatvoren. Ali put do apsolutne istine nije bio samo otvoren, nego je kasnije postao i nuždan, pa mi je ostao problem: je li ta istina dostižna? Dakle

- život je x, a Bog je apstraktna put čovjeka do toga x!

Tako to osjećam svakog predvečerja kada se oglase zvona crkve na “Zdravo Marijo!” Dakle, ono malo što možemo znati, nudi i ono što nam je sigurno poznato u nama:

- život stvara život, pa početka i kraja života nema.

Za sigurnost znanja: vječnost nam je osigurana. A toga ne bi bilo bez kontrole života. I tu kontrolu zovemo Bog . Dakle, nuždno biće je uvjet održanja života. I samo u tom biću je takodjer tajna broja “nula”. Ali oprez! Jer pojam “tajna” implicira:

- svakoj sveznalici je poznato da je neznalica.

Dostatno za mir u nama … jer svaka prevara je problem varalice, a ne prevarenog čovjeka. Izjava intuicije “sve se vraća, sve se plaća” ne dolazi iz čovjeka. U njoj je poruka nuždnosti: život ima smisla. Jer u svakom “zašto?” je ugradjeno nuždno i ono “zato!” I sve bi bilo sjajno da nas nakon svega ne čeka upozorenje nuždnog bića:

- znanje je post festum tajna!

Ergo, iz toga razloga nam dolazi poruka oltara: pax vobiscum! Kao savjet za problem bez znanja u čovjeku: zašto je to izrečeno? Samo je jedna mogućnost za razumijevanje te zagonetke:

- tu se radi o savjetu koji nadilazi sve teškoće razumijevanja u fiziološkom životu.

Tako nam ostaje samo jedna mogućnost za razumijevanje toga savjeta:

- nuždnost nam savjetuje stanje mira u dogadjaju “smrt”.

Jer po odlasku iz fiziološkog života čeka nas dolazak u ontološki život! A to je stres koji nadilazi svako stanje nemira u fiziološkom životu. Jer ostajemo bez tijela u starom životu i budimo se u tijelu ontološkog života koji postoji kao uvjet novoga staroga života bez svih opterečenja iz arsenala starih spoznaja. Horizont novih spoznaja briše sve problematično u horizontu prolaznih spoznaja i ulazimo u stanje mira vječnih spoznaja, a tamo su potom ideali za naše spoznaje: univerzalnost pogleda, totalitet shvatanja i jedinstvo duha.

Moj život je bio bez prekida u pokušaju razumijevanja smrti mojega tate. Smrt je došla u našoj kući kao posljedica infarkta. Dakle, napustio nas je čovjek pun snage, želje i ljubavi u 46.godini života. U trenutku smrti bio sam uz tatu i jasno vidio: izraz lica je bio unakažen od bolova. Ali nekoliko sati nakon smrti došlo je do druge slike stanja u tati. I ta slika me prati cijeli život: tata je dobio izraz lica čovjeka koji se smije. I to sam vidio samo ja, a mama i sestra ne. Dakle, meni za problem: jesam li lud ili pametan zbog tatinog “priopćenja” samo meni nakon smrti? Ne znam, jer bol u mami i sestri ne bi bila ništa manja. Pa ipak su svi znali: tata se cijeloga života slatko smijao. A onda je po smrti sve došlo na svoje mjesto kada je patnja otišla. I danas je sve skrito. Ali Sunce iza gustog oblaka nije nestalo:

- odanost tati me grije već 62.godine i samo onaj smijeh stvarao je moj život prihvatljivim.

Tako je svaki odgovor istine nemoguč i praktično ruši moć zadnje spoznaje o životu u kontingenci. Zato je smrt izazov čovjekovom umu u realnosti nama nepoznatog života. Dakle, nama poznatog života i uvida u život nakon našega života mora biti. Ali ta činjenica kompromitirala bi teško distanco Boga u realnosti bez rješenja za problem života nakon života. Iz toga razloga Bog postoji nuždno i nudi svoje rješenje tek u izvoru života. I nakon toga sam siguran:

- sve ću znati samo tamo gdje ću moći znati.

A to nije tu gdje sam griješnik, nego je to tamo gdje svjedočim svoje grijehe. Nekada sam bio ljut na čovjeka koji intuitivno ne vjeruje u Boga. Danas više ne. Jer sam bez svoje “odgonetke” i sam bio u položaju nevjernika. I tu se radi o otrovu “sloboda”. I sretan sam da taj poklon danas primam pun dvojbe i opreza. Jer samo je nesloboda put za misao do božjeg dara života u nuždnosti! A ne postoji teža zadaća od traženja misli u neslobodi života. Jer sloboda je slatka i ona se slavi. Na zastavi mile nam Dubrovačke Republike zapisano je gordo “Libertas”, a i himna je slavila ljepotu slobode: “O mila, o draga, o slatka slobodo, Dar u kome sva blaga višnji nam Bog je do, Uzroće istini o naše Sveslave, Uresu jedini o ove Dubrave, Sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi, ne mogu bit plata toj čistoj ljepoti “. Ali pametni gospari dubrovačke realne vlasti mislili su drugačije i nijesu nikada dozvolili ljubiteljima slobode (=Gundulić, Držić, … ) pristup do vlasti. Tezijem je vazda bio bliži pržun (=zatvor) nego titula Kneza Republike. I tu je dokaz da je slobodu Republike čuvala mudrost pametnih senatora, ljubitelja neslobode. I sve posve logično:

- Grad je čuvao i očuvao stoljećima samo Bog!

I tako je bilo sve do dolaska francuskih ljubitelja slobode. Za kraj zdrave pameti u osobi poznatoj nam kao Napoleon! On si je izmislio pojam “nacija”. Jer do njega su se ljudi opredjeljivali prema pripadnosti nekoj dinastiji, a ne nekom narodu. I sve je bilo “logično”: Dubrovčani su postali Iliri! Sa poznatim posljedicama: Dubrovnik je kao katolički otok živjeo sam u pravoslavnom moru. A život bez trgovine nije bio moguć. I sve je jasno: unatoč “prijateljskom” okruženju, Dubrovnik je sretno preživjeo memoricid, zatim urbicid, a u igri je bio i genocid. Pogled sa zidina na krovove Grada bio je nekoč glavna turistička atrakcija. Jer ti krovovi su brojali stoljeća i stoljeća. A što se vidi danas poslije rušenja Grada? Pa ne bi pogriješili ako bi rekli da je grad nastao prije dvadesetak godina … a sve je to djelo onih koji su svojatali taj Grad. Pa ostaje pitanje: zašto su ga ubijali? I taj problem može naći svoju logiku u području nama tajanstvene kvantne teorije. Jer tamo je problem:

- ako su valovi materije zbilja čestice, a “nešto treće” drži pod kontrolom čestice, kako “nešto treće” može dozvoliti da baš valovi budu most razumijevanja izmedju valova i “nečeg trećeg”?

Prijevod te znanstvene činjenice na jezik tragične povjesti Dubrovnika onda glasi:

- ako su Dubrovčani zbilja Srbi, a Turska je držala pod okupacijom Srbiju, kako je Turska mogla dozvoliti da baš Dubrovčani budu most razumijevanja izmedju Evrope i Turske?

Na taj način stara logika vladanja Dubrovnikom sredstvima neslobode doživljava uskrsnuće i nalazi novi put općeg razumijevanja sredstvima neslobode. A tako onda dolazi i do jedinstva dostižne i nama nedostižne znanosti.

Dakle logika povjesti slijedi logiku znanosti i ništa joj ne može pobjeći. Jer čovjek je čitljiv u jeziku tajne o strukturi života. “Reductio ad unum” pobjedjuje i nuždnom biću daruje misao čovjeka, a ta nam je vazda poznata. Ta spoznaja dolazi pravedniku kao olakšanje. Jer neprijatelj pravednika ne smije biti objekt osvete. Osveta nije u kompetenciji žrtve. Svako zlo je sudac samome sebi. I na toj osnovi ima čovjek mogućnost stvaranja cijelog sustava etika, a njima je nedostižni cilj samo jedan moral Boga u nuždnom biću. Dakle put do stvaranja prijatelja iz bića neprijatelja postoji. I samo taj put je potvrda veličine Dubrovnika.

A to je onda dostatno i za zadnje pitanje čovjeku danas: quo vadis homine? Jer znaj da si dijete čuda u kojem je misterij! I nikad zaboraviti:

- logika Dubrovnika je stvorena na prostoru u kojem je ispit čovjekove savjesti.

Dakle: aut Caesar, aut nihil! A sve je tako jednostavno: spašava te samo dobrota, osveta nikada! To je potom nauk za sve Hrvate i pametan put borbe za vlastiti identitet. A to već dokazuje i odziv probudjenih Crnogoraca:

“Sa Lovćena vila kliće, oprosti nam Dubrovniće!”

I to potom budi nadu da će Jadran postati mirno more Evrope bez granica. Sa perspektivom toga sam zadovoljan. Ali sa razumijevanjem te perspektive ipak nisam. Zašto? Pa zato jer unatoč svemu ja fenomen života ne razumijem. Jednom mi je do ušiju došla izjava:

- pametan čovjek živi koliko hoće, a budala koliko mora!

Ali pametni autor te izjave nije opazio da je i on budala. Jer i on će živjeti neizpodbitno koliko mora. Dakle, u čovjeku je sila kojom se sili biti nad silom života. Ali ne u kontingenci, nego u ontološkom životu koji nadilazi naš fiziološki život! A to tu on dostići ne može. Jer ta sila nad silom čovjekova života je u vječnom životu Boga i ona ga nadilazi. I sve mora biti kako Bog hoće, a ne kako čovjek može. I tu prigovora nema. Uvjet sreće u čovjeku je u poniznosti toj sili. Jer čovjeku je sudbina fiksirana: njegov život dolazi iz života Boga, a zatim nakon “smrti” odlazi u život boljeg čovjeka, da bi se nakon spoznaje života u igri Boga nanovo vratio u život iskušenja, gdje je već u biću “staroga” čovjeka bio. U svemu tome je igra vjećnosti bez početka i kraja. Ta spoznaja je dio igre Boga u kojoj čuda nema. Uzrok bolesti je u biću čovjeka i čovjećanstvo trpi zbog svoje ludosti. A nikad zbog kazne Boga. Rat i politiku si je izmislio čovjek. Ne Bog! On nam je podario čudo prirode, a čovjek ju uništava. Dakle, glavni neprijatelj čovjeka je on sam. Jer ne razumije logiku kojom Bog brani sebe samoga. Realnost vjećnosti je za čovjeka zato tragični sud Boga: čovjek je nepopravljiv! Jer pojam “ja” je nedostižan. A ni jezika znanosti nema. Pa čovjek Boga ne razumije. I zato nema teologije kojom bi to čudo od izvora spoznaje spoznali. Ali i puno gore! Jer čovjek u jednom jeziku ne pozna čovjeka u drugom jeziku. Iz činjenice: jezika znanosti nema, a čovjek toga nije svjestan. Dakle naša spoznaja Boga je indirektna i ne može biti klasični objekt znanosti. Ali može biti objekt morala u poniznosti biću bez kojega moć našega minornoga znanja ne bi nikad bila dostižna. Na taj način je naš pristup Bogu dvojan: on ovisi o našem razumijevanju vanjskog svijeta, a taj svijet je nedostupan bez razumijevanja našeg unutarnjeg svijeta. I tu je onda problem svih problema:

- kako razumijeti vanjski svijet bez znanja o našem unutarnjem svijetu?

To pitanje nas vodi onda izravno u teškoće razumijevanja kvantne teorije. I svega toga je čovjek u svojoj biti svjestan pa dijeli svoje znanje na subjektivno i objektivno. Ali u kvantnoj teoriji uspjeha potom nema. Jer objektivno je funkcija subjektivnog, ali i subjektivno je funkcija objektivnog. I to se onda ne može nečim trećim raspetljati. Ali možda se može nešto dobiti uvodjenjem teze:

- predstave “objektivno u subjektivnom” i “subjektivno u objektivnom” su ključ za razumijevanje kvantne teorije.

O cilju takove teze možemo danas vjerojatno samo sanjati. Ali u snovima se može svašta naći. Jer takvi operatori znanja gospodare iz nepoznatog razloga sa nama, a ne mi sa njima. Kekule je, na primjer, sanjao zmiju koja grize svoj rep, pa je nakon budjenja imao sliku benzolovog prstena … za znanje: to je samo jedan primjer da su čuda uvijek moguća! Jer dvije realnosti prožimaju jedna drugu. A zakoni tih veza su nam nepoznati. Ali iz sigurnosti znanja u kojem nam je poznata teza: u zaledju kontingentnog znanja čovjeka je nuždno znanje Boga. Pa tu tek započinje drama o sili čovjeka u igri sa znanjem. Jer on razumije san isključivo kao prirodnu pojavu za uvjet održavanja svijesti, a ne kao fenomen u kojem je znanje o izvoru svijesti. Dakle igra sna sa javom tek traži neki prostor znanosti izmedju sna i jave. A je li on terra incognita ili ubi terrarum je tek teza o početku stvaranja nove znanosti u čistom neznanju. I o tome sada zna sve samo Bog! A bi li Bog onda bio u opasnosti od oponenta u čovjeku sa takovim znanjem? To je naravno više moralno nego znanstveno pitanje. Jer zatvaranja znanja u Bogu nema. A u čovjeku je ono malo više što bi još mogao znati, već sada kao nadnaravno znanje posve zatvoreno. Dakle, čovjekova znanost je prića o znanju bez nade o zatvaranju znanja. I taj cilj je nedostižan kao tajna bića koje je nosilac znanja. A to je nikad dostižni Bog! Jer nećemo nikada znati ono čime znamo. I tu je zamka:

- ako nam nije poznato ono čime znamo, onda ne znamo ništa.

I tu nas opet spašava ono nuždno biće! Jer ono je uvjet da znamo! Dakle, opet Bog! I to nije moja teza. Tako su me naučili isusovci u Dubrovniku. Duhu isusovaca ću se uvijek diviti. Jer sve je tu započelo vrlo zabavno u duhu demokracije: svakoovako zbilja može biti onako, pa i obrnuto. Tako smo na putu sve do negacije “demokracije”: ovako može biti samo ovako, a nikako onako. Ali tek nakon toga nešto treće “tako” protestira i ruši “ovako” i “onako”, pa se stoga radja novost: to treće je “nuždno”. I tu sam kasnije našao svoju sliku elektrona:

- elektron može biti čestica, ali i val, pa se sve to ruši i elektron postaje “nešto treće” kao nuždno poopćenje poznatih nam entiteta “ovako ili onako” u području kvantne teorije.

I tomu onda prigovora nema! Ali kvantna teorija postaje sada kandidat za kvantnu fiziku u kojoj je pojam “fizika” postavljen na glavu. Jer istovremeno “ovako ili onako” ne postoji, a postoji kao jednovrijednostno “nuždno”, pa tek onda iz toga nastaju rafinirane prijevare “ovako” ili “onako”, ali samo u kontingenci, ne u svijetu nuždnosti. Dakle radi se o igri prijevare iza koje stoji misao “hic Rhodos, hic salta” za razumijevanje nerazumljivog.

I to sve se tiće “čovjeka ili nečovjeka” za razumijevanje u jednomi jedinom biću Boga. A problem “čovjek” ili “nečovjek” ostaje teškoća samo za konflikt u području naše logike. I to je potom dostatno za razumijevanje stanja “paradoks”. U tom smislu on ne postoji! Pa nam Bertrand Russell postaje razumljiv! Jer “čovjek” ima problem bijega iz stanja “čovjek ili nečovjek” i tek nakon toga ima mogućnost postati “čovjek”. A “nečovjek” ostaje ono što jest u biću zla “Sotona”. I tu prigovora nema. Jer svaki čovjek pozna u sebi nečovjeka, ali vrijedi i obrnuto. Dakle, konstrukt “čovjek ili nečovjek” je time isključivo posljedica vječnog sukoba izmedju Boga i Sotone. A početka i kraja toga sukoba prividno nema. I tako nam se to čini. Jer život se ponaša kao enigma u kojoj optimizam i pesimizam iskazuju isto kao nada i beznadje. Pa slijedi teza:

- Bog je negacija Sotone, ali i Sotona je negacija Boga.

Jer tako kaže logika. Pa potom dozvoljava sukob. A on je u postojanju pojave “život”. I samo život nam jamči:

- negacija života “smrt” ne postoji.

Pa je samo fenomen “život” saveznik Boga. Jer Sotona je oponent Boga kao neprijatelj života. I samo zato nas Bog vjerojatno trpi! A hoćemo li Boga izdati ili ne je pitanje svih pitanja bez smisla. Jer čovjek u sintezi “čovjek ili nečovjek” ima izbor. Iz činjenice:

- Bog je isključivo samo u sukobu sa Sotonom.

A isključivo samo Sotona stvara dramu života. Jer ona je u svakom od nas. Umjetnost bez nazočnosti Sotone bila bi nešto posve drugo. Jer na dnu duhovnih aktivnosti svakog čovjeka je neka tajna kojoj je uzrok nazočnost Sotone. Bez Sotone u čovjeku ne bi bilo straha. Jer strah u čovjeku je ludost. Zašto ga je strah bez razloga za strah? Zašto mu je samoća razlog za strah? Tada ga nitko ne ugrožava … osim Sotone! Dakle, čovjek ipak nije lud! Njemu je na ravni intuicije poznato: Sotona postoji! Ali lijek za taj strah postoji: on je samo u poštenju. Pred tom preprekom je Sotona bez moći. Jer poštenje ju nervira. I tu je glavni problem čovjećanstva.

Dakle, totalitet znanja u teoretskoj fizici nije nemogućnost, nego skrivena mogućnost u borbi sa Sotonom. Pa bi uspjeh u toj borbi označio i pobjedu nad nerazumijevanjem vječnosti. Bog bi tek tada bio zadovoljan sa čovjekom. Jer Sotonu može ubiti samo čovjek. Bog si to ne smije dozvoliti. Zašto? Pa zato jer mu se Sotona skriva u čovjeku. A Bog čovjeka ne ubija! Dakle:

- čovjek je u sebi štit Sotone pred Bogom.

I spas potom leži samo u znanju o pravdi. Jer pravda je uvjet spoznaje:

- Sotona se može i mora ubiti bez milosti!

Ali kako, ako Bog zabranjuje ubojstvo? Pa jednostavno: tu se radi o paradoksu ubojstva bez ubojstva! Jer već smo spoznali:

- samo poštenje čovjeka je osuda na smrt Sotone.

A biti pošten i čestit čovjek u realnosti relativiteta je glavni problem čovjećanstva. I to je Sotoni dobro poznato. Zato nam se smije i hrabro poziva na zlo. I to je problem cijelog čovjećanstva. Jer tu je potom i jedina mogućnost da shvatimo istovremeno Boga, paradoks i genij njegova autora u osobi Bertrand Russella! On je kao realist sigurno bio suočen sa žalosnomistinom:

- čovjek je iz vjećnosti u vjećnost nepopravljivo biće.

Jer iz svih nereća (=epidemije, prirodne katastrofe, ratovi … ) nije sebi odgovorio na jednostavno pitanje: zašto je on bio i danas još jest žrtva svega toga? Tezi “čovjek je glup” on se vazda smijao. Jer čovjeku je grijeh sladak.

Razmišljanje Russella o paradoksu je imalo teške posljedice za njegovo mentalno stanje. Jer zibanje “Bog postoji ili ne postoji” bilo je pakao za njegovo razumijevanje stvarnosti. O realnosti svijeta čija sudbina ovisi o poštenju čovjeka teško je misliti. I malo je vjerojatno da se zlu može doskočiti. U tom smislu je logično predpostaviti da je Russell bio pun pesimizma. Jer “dobar čovjek” u prosjeku je mogao biti samo ideal u mislima Bertrand Russella.

A njegov sud, poznat i kao “Russellov sud”, za zločine rata u Vijetnamu, ostat će zauvjek zapamćen kao doprinos čovjećanstvu u borbi za pravednost.

Ali predstava “paradoks” si zbog Russella zaslužuje na kraju još jednom pokušaj rekonstrukcije te predstave. Jer sa druge strane, paradoks je neizbježan u teoriji skupova:

- skup skupova je element toga skupa ako to nije i istovremeno nije element toga skupa, ako to je.

Dakle, Russell je neuništiv, a fenomen “čovjek” to objašnjava i kaže: humanum errare est! Tako se uspješno tješi moj prijatelj i mučitelj Dr. Vladimir Čadež. I on je zato sretan čovjek. Jer vidi: Russell je nesretan čovjek! Dakle, Vladimir je negacija Russella. Uz razliku: Russell to vidi, a Vladimir po vlastitom priznanju ne. Pa je Russell potom sretan čovjek, a Vladimir ne. I tu je novost: logika ima moć kojom sve postavlja na glavu. Taj problem je vidljiv, a bio je skriven u povjesti Islama. Naime, kada su Seldžuci imali u posjedu izvornu Istinu iz Knjige mudrosti Allaha, bili su gospodari cijeloga onda poznatog svijeta. Istinu o tom svijetu tražili su prije svega u dešifriranju poruka koje nam dolaze iz dogadjaja na nebu. Zato i danas nema dvojbe o činjenici: astronomija je dijete Islama. A sve što je bilo dobro, potom je izgubljeno unutar Islama kada je čovjek preuzeo na sebe mudrost Allaha. Rim i Bizant su pritom samo “pomagali”! I tu je dokaz da čovjek ne zna što radi. On se mora prvo pokoriti, pa tek onda uzeti u obzir realnost svoje ograničenosti. A onda i očekivati:

- paradoks je nakon rekonstrukcije povjesti čovjećanstva vrlo vjerojatno otsutan.

Jer Bog nije imao namjeru dijeliti svijet! Zato je i Russel samo dijete Boga. A sa istim pravom i moj oponent Vladimir. Pod uvjetom: o svemu bitnom ne znamo ništa. Jer sjena znanja iz daleke prošlosti nadilazi današnje stanje znanosti. Ali nada za danas probudjenu znanost je u rehabilitaciji matematike u kojoj je obnovljena moć za upravljanjem čovjekovim umom. Jer samo pokazati nepostojanje dokaza da se u kontingenci sve može znati, je maksimum čovjekova znanja. A potom je znanje o nazočnosti Boga vazda post festum! I to postojanje uvjeta spoznaje dogadja se u svemiru koji bi po Russellu morao takodjer biti paradoks, ali nije. Jer izazov “svemir je paradoks” je u izjavi

- svemir je ako nije svemir i svemir nije ako je svemir!

I taj “dokaz” je praktično pobjeda Russella u razumijevanju svemira tek post festum. Jer moramo biti precizni, pa tek onda prosudjivati o odnosu uzroka i posljedice:

- fiziološki svemir je ako nije ontološki svemir i fiziološki svemir nije ako je ontološki svemir!

Jer ontološki svemir je uvjet fiziološkoga svemira. Dakle, Russell je u sebi znao ono što nije znao. Jer prigovora toj tezi nema. I to nam je dostatno za znanje o tajni znanja:

- ”očigledno”, ako u sebi nije utemeljeno, nije očigledno!

A tako je i sa predstavom “vrijeme”. Jer ako nije utemeljeno (=predstava “vrijeme” slijedi nakon nepoznatih nam ontoloških promjena) onda imamo krivu sliku fenomena sa posljedicom

- “očigledni” fenomen “vrijeme” nije vrijeme, nego je u umu samo a priori kategorija vjećnosti.

Istu sudbinu ima i fenomen “prostor”, pa je i on a priori katagorija uma. A slično svemiru tako je i sa životom:

- fiziološki život je ako nije ontološki život i fiziološki život nije ako je ontološki život!

Dostatno za znanje:

- smrt ne postoji jer čovjeka čuva vječnost Boga u igri izmedju fiziološkog i ontološkog života.

I to nije više stvar vjere nego znanja. A tom znanju nismo vjerovali ni onda kada je Isus rekao na križu:

- Oprosti im Oče, jer ne znaju što čine!

I ta bi izjava morala potresti svakog normalnog čovjeka. I što bi nam toga ostalo ako bi znali da tako nije bilo? Ništa! Pa i puno gore: ta izjava služi do danas samo za podsmijeh svakom znanstveniku koji sebe doživljava kao realistu. A autor izjave, takav kakav jest, nije svjestan da ne vidi dalje od nosa. Pa zato čista znanost u sebi osjeća samo žalost, ali i sramotu … jer znanosti je poznato kako se “znanje” brani: svakioponent je idiot i problem je riješen. E tako je bilo, a hoće li to tako i dalje biti, e to onda ovisi samo o zdravom stanju našega duha. A za nas utjehe nema:

- sve “razumljivo” nije razumljivo!

Jer svijetom vlada sila sa kojom smo neusporedivi … dokaz je trivijalan: Isus je svoj život žrtvovao zbog Istine, a kršćani i muslimani su jedno te isto u moralu nuždnoga bića i različiti tek u etikama čovjeka. Isto vrijedi i za Židove. Oni nemaju ime za Boga iz strahopoštovanja. Njihova religija je praksa, ne teorija … štovanja vrijedno. I dostatno za tezu bez dvojbe:

- nismo jedno, ali bit ćemo svi jedno!

Jer nam je na raspolaganju vjećnost! I to je potom dostatno za tezu o povjerenju u um! A to je onda dostatno i za tezu:

- um je jedini tješitelj duše koja pati!

Tako se vraćam na početak priće o vlastitoj patnji. Bol u duši se ne može odstraniti. Ali um joj pomaže tako, da ne odkriva baš sve okolnosti koje su ju izazvale, nego stvara znanje o nemoći i cijeni počinjenoga zla. A osvete nakon svega toga svakako ne smije biti. Ona je isključena. Jer počinitelj zla prije ili kasnije kažnjava sam sebe. Vrlo važno! U svijetu moje spoznaje imao sam susret sa prokletstvom života za užas u meni! Gdje je bio uzrok problema? Odgovor mi se sada čini jednostavan:

- matematsko istraživanje jezika dokazuje: jezika za potvrdu činjenica u znanosti nema!

Dakle, niti jednog jedinog jezika u svijetu za opće sporazumijevanje medju ljudima nema. I ta činjenica je najvjerojatnije najbolnija informacija za borbu protiv nacionalizma! Jer onda ni jezika nad svim jezicima nema. Pa podsmijevanje jednog jezika nekom drugom jeziku ostaje bez smisla. I tu je očito misterij: kako izbjeći jezik kao sredstvo komunikacije medju ljudima? Ta tajna je postojala u jeziku starih Germana, najvjerojatnije na Tibetu. Jer Njemac je bio nijem: “govorio” je jezikom znakova. A šutnja je bila kasnije samo njegova obrana od jezika Evropljana. Previd Platona u izjavi na latinskom jeziku “Scio me nihil scire” je dešifriran tek nakon njemačkog uvida u grešku Platonovoga prijevoda iz grčkog na latinski jezik. Jer Sokrat nije rekao da ne zna ništa, nego da ne zna kao neznalica. Pa je otud teza:

- Grčka je učiteljica Rima i nastanak različitih jezika u Evropi ne može se razumijeti bez grčkog jezika nakon razumijevanja nastanka njemačkog jezika u Evropi.

Jer svi ljudi smo samo to što jesmo! I u nama živi skrivena istina o istom jeziku svih ljudi. I to nije niti jedan čovjeku poznati jezik, pa onda samo jezik znakova ostaje kandidat za status “jezik svih jezika”. Jer čovjek ima u sebi misao u kojoj je smisao samo u slučaju postojanja negacije te misli. I sve se odmah čini pametno: jer svako rodjenje djeteta je posvuda veselje. Taj dogadjaj mogao bi onda biti fiksiran kao prvo “slovo” nekog univerzalnog jezika. Ali nekoj višoj sili to ne odgovara, pa odmah nudi negaciju takvoga “slova”. Jer poznato nam je da u nekim čovjekovim zajednicama stoji baš sve obrnuto: kada se dijete rodi, odziv čovjeka je plač, a kada čovjek umre, reakcija je veselje. To nam je čudno. Ali i život je čudan. Pa onda ni izvorni jezik čovjeka ne može izbjeći čudo. Jer takova “slova” otvaraju nam se potom na nebrojeno načina: dan ili noč, kiša ili suša, zdravlje ili bolest, optimizam ili pesimizam, dobro ili zlo, lijevo ili desno, jasno ili nejasno, mir ili nemir ...

U Osnovnoj školi imao sam kao dijete učiteljicu koju od straha nisam smjeo pogledati u oči. Otud mi je danas poznato: bio sam žrtva problema “fascinacija” . Ali bilo je hrabrosti da učiteljicu prevarim i u školskoj zadaći nedozvoljeno sebi osiguram. A danas kada mislim o Bogu, sjetim se prevarene učiteljice u sigurnoj spoznaji: griješnik sam! Bijeg iz toga stanja nije moguć. Unatoč kajanju. Jer grize me savjest. A sada u starosti opet imam nešto slično. Jer imam kolegu drugog svjetonazora: on uvijek daje prednost egzaktnoj znanosti, a ja tražim odgovore u transcendenci fizike. Taj odnos je zato bio vječna napetost. Ali tu je kasnije bila i zahvalnost duhu u nama: jer on je njemu dao pravo istine, ali isto je bilo i u meni. Pa je baš tu čudo: nitko nema pravo, ali tek skupa bi mogli imati pravo. I to me podsjeća na problem “vrijeme”. Jer vrijeme, kao astronomsko vrijeme, nije atomsko vrijeme i vrijeme kao atomsko vrijeme, nije astronomsko vrijeme. Dakle “vrijeme”, kao fenomen koji bi postojao po vlastitu pravu, ne postoji. Ali postoji tajanstvena “leap sekunda” koja sredinom svake godine dovodi u red odnos dva vremena. Dakle dostatno za tezu o sigurnosti postojanja ontološkog zaledja dvije pojave bez ponude znanja o fenomenu “vrijeme”. Za poznati nam zaključak:

- vrijeme ostaje a priori nedostižna kategorija uma po Kantu.

To stajalište filozofije implicira nemoć odgovora u području fizike. U području kvantne teorije je potvrda toga stajališta i to je dostatno za revolt u području fizike. Jer fizika gubi na svakom frontu: astronomsko vrijeme je nestabilno, a to potvrdjuje atomsko vrijeme. Medjutim “leap sekunda” sada dovodi u pitanje i stabilnost atomskog vremena. Sa druge strane, “vrijeme koje bi postojalo po vlastitu pravu”, kao fenomen fizike, moralo bi biti povezano sa “informacijom o vremenu” u području fizikalnih promjena koja potjeću od ontoloških promjena. A ta teza značila bi uplitanje života u stanje prije života. Ono prvo bilo je prihvaćeno od Fred Hoyla u mojoj doktorskoj dizertaciji. Ideja je temeljila tada na tezi o postojanju neprekidnog konformnog preslikavanja svemira u sebi sličan. Dakle dilatacija je imala tumačenje: ulazila je u sve promjene stanja tu i svuda u svemiru. Ali zanimanje za taj model svemira je nakon nekoliko godina otišlo u zaborav, kao i puno drugoga što je u konfliktu sa čovjekovim iskustvom. Nakon obrane sam mirno napustio poprište rata kao doktor, a Komisija je ostala u svadji, svatko sa svakim. A ono najbitnije u tom dogadjaju donijelo mi je spoznaju: doktorirao sam de facto u području antropologije, ne fizike. Ali dobra strana svega ležala je u činjenici: niti jedan zakon fizike nije bio povrijedjen. A mojem osobnom stanju razumijevanja fizike nije se dalo prigovarati …

Tako je došlo do potvrde teze: homo homini lupus est! I tu je opet bilo sjećanje na isusovca u Dubrovniku. Nakon lekcije koju sam dobio, iz njegovih usta došla mi je informacija: “čovjek zaslužuje biti prevaren!” Taj isusovac je malo kasnije postao glavni urednik za hrvatski program na Radio Vaticanu. A ja sam baš tada bio u posjeti talijanskom Centru za nuklearna istraživanja u Frascatiju, blizu Rima, pa sam odlučio posjetiti mojega patra u Vaticanu. I to je u meni ostalo nezaboravno kao nepredstavljivo. Jer Vatican sam tada doživio “iznutra”, ne “izvana”. U Sikstinskoj kapeli sam slušao patrovu pripovjed o razgovoru izmedju Pape i Michelangela na temu problema kako slikom predstaviti susret Boga i čovjeka. Dostatno za roman o nedotakljivosti Boga. Papa je imao česte posjete Michelangelu, ali vazda u nazočnosti razgovorljivog kardinala, sive eminencije Vaticana. I Papa je opazio neuobičajen muk kardinala, pa ga je u nazočnosti Michelangela upitao zašto šuti. A on je Papi odgovorio da mu smeta previše golotinje na svodu. Michelangelo je to odšutao, ali je, u još malo nedovršenog posla na predstavi pakla, ugradio portret toga kardinala. Drugoga dana je cijeli Rim govorio o tomu, pa je kardinal došao Papi sa zahtjevom da se to ukloni. Ali Papa nije pristao, a argument za odbijanje je bio neoboriv:

- “da Te je Michelangelo nacrtao u Raju, ja bi Ti rado pomogao, ali Pakao nije pod kompetencijom Pape”.

I taj kardinal tamo stoji i danas. Ali taj kardinal kao osoba nije bio, isključivo kao on, kriv za svoju nepopularnost. Jer, prema znanosti, on je neka sinteza sedam generacija prije sebe. Tako znamda su se u krv mojih pradjedova (=Selak) uplitale krvi obitelji Matić, Miloslavić, Nadramija, Petrušić, … , a sve se, što se mene tiće, završilo na broju sedam. Pa onda, kako sam ja stvoren, možda zna samo dubrovačka arhiva. Jer današnji grad Cavtat je nekoč bio grčka kolonija Epidaurus. A tamo su živjeli i Grci po prezimenu Selakos (=Ribar). U sedmom stoljeću tamo je došlo do katastrofalnog potresa, pa su se Grci naselili u Dubrovniku, a nekoliko stoljeća potom, nakon raskola medju kršćanima, oni su kao pravoslavni bili prognani, pa su nastavili život u Župi i Konavlima. Dakle, logika kaže da je tada ortodoksnim Grcima trebalo 7.generacija da postanu katolički Hrvati, a pravoslavni Srbi su u Domovinskom ratu Hrvata pokušali ostvariti konverziju žrtve samo za nekoliko mjeseci. Jer sigurno su znali da je nekad bijedni život u Župi i Konavlima ovisio samo od posjeda zemlje. Zato je groblje bio luksuz pa su ljudi po smrti sahranjivani u zidove crkve. I nije trebalo puno pameti da se identitet ljudi prvo zbriše rušenjem crkve. I to su uradili: crkvu u Župi su srušili! Tih rušitelja danas mi je žao. Jer nije im bilo poznato: zbrisali su sami sebi vlastitu egzistenciju, isto kao i Dubrovčani koji su prognali pravoslavne Grke iz Grada! Na toj točki um prestaje sa radom! Pa ostaje istina: homo homini lupus est! A bez milosti svi smo isti. I to je užas, pa se čovjek u tom stanju pita: postoji li neki izlaz?

Nakon rata za neovisnost Hrvatske sjetio sam se jedne avanture duha iz mladosti. U ruke mi je došla knjiga pod naslovom “Što je to kultura?”. Autor knjige je bio Džavaharlal Nehru. Na dušak sam pročitao tijek razmišljanja pun vječnih mudrosti. A onda sam ostao kao gromom pogodjen čovjek koji nije razumio baš ništa. Jer zadnja rečenica te knjige je glasila: “I zato ja ne znam što je to kultura!” Jer Zapad je relativizirao svoja znanja o izvornom znanju Istoka. Ali, kada sam došao sebi, našao sam izlaz iz očaja i znao za postojanje druge odgonetke. A u toj izjavi je misao Istoka za sigurnost:

- ništa osim vjere ne može nadići napetost uvjerenja izmedju Zapada i Istoka.

Jer ništa od racionalnog na Zapadu nije usporedivo sa snom o iracionalnom na Istoku. Najljepša ljubavna poezija stvorena je tamo. Najdublje misli o znanosti stvorene su takodjer tamo. Pa i sama pomisao da sam se na Zapadu mogao pozivati na istinost Kantove teze o vremenu, izazvala bi otpor na Istoku. Zato u procesu izrade doktorata nikad ne bi postigao suglasnost Narlikara, a dobio sam je od Hoylea. Jer Hoyle je interpretator zapadne mislenosti. Iz jednostavna razloga u prijevari: fenomen “vrijeme” je fizikalna prijevara, pa to za fizičara i nije problem znanosti. Tako je samo još duh “nefizikalne kvantne teorije” mogao utjecati na krutost fizike u svijetu Zapada. A MahatmaGandi nam je objasnio i da puta do Boga nema: jer Bog je put.

Dakle, na Zapadu se Istok očito ne razumije. Jer na Istoku je dozvoljeno biti solitarius i to je što više preporuka mudraca. Na Zapadu nije tako. Jer život mudraca je objekt podsmjeha. Takvog čovjeka Zapad nema za normalno biće. Pa bi se moglo kazati i ovako: čovjek na Zapadu je slobodan u svojoj neslobodi, a na Istoku čovjek je neslobodan u slobodi. Jer ni Bog nije slobodan u slobodi čovjeka. U tom smislu je Istok bliže Bogu od Zapada. Jer privatni osjećaj neslobode stvara na Istoku čovjeka u kojem je prirodna sigurnost malenosti pred Bogom. Na Zapadu je ta činjenica postavljena na glavu! I to je problem svih religija na Zapadu. Jer “biti mali” na putu “biti veliki” je strategija mudrosti, a “biti veliki” na putu “biti mali” je vazda kazna za glupost.

Zapad je danas slijep ako misli da su Rusi dio Istoka. Ne! U Rusima može Zapad prepoznati vlastitu sliku neobuzdane sile zla. Jer autor problema “glad na Zemlji” je bogati Zapad bez sućuti za “Treći svijet”! I tu opravdanja nema! Jer jedino “opravdanje” bogatog je u neljudskom nagonu “kako biti još bogatiji” u procesu bez morala. Ali tu onda započinje djelovati tajanstveni proces logike nad logikom: taj sustav ima u sebi misterij “kula od karata”. I sve se na kraju ruši bez uvida “kada i kako”. Jer nesmisao igre je na kraju poražen od smisla igre, a on je vazda u odnosu “jedan protu jednoga”.

Uzmimo za primjer igru “politika” u životinjskom svijetu. Tigar i lavica žive u zatvorenom prostoru. Njihov odnos je prijateljski jer imaju potrebu druženja u izolaciji. A sve je pritom pod nadzorom čovjeka. Pa svaka životinja ima i svoj prostor za jelo. Ali, ako lavica udje u prostor za jelo tigra, njegova reakcija je prekid prijateljstva. Tigar odbija ponudu svoje hrane. Ali obrnuto nije problem, ako lavica zna da će dobiti sve što joj je tigar pojeo. Tako lavica postaje gospodar situacije. Jer pojede uglavnom sve kod sebe, a tigar je idiot koji ju hrani bez nadoknade budući da zna za njezinu “dobrotu”. Pa, ako to funkcionira kod životinja, zašto to isto ne bi funkcioniralo kod ljudi? Uz razliku: kod ljudi se tom procesu kaže “mudrost politike”.

Moj put do doktorata kontrolirao je Prof. Dr. Danko Bosanac sa Instituta “Rugjer Bošković” u Zagrebu. On mi je bio jedini svjedok koliko sam trpio. A i on je pritom sigurno osjećao u sebi da sam prevarant u smislu teze: svemir nije u stanju ekspanzije, nego dilatacije, pa ništa ne opažamo zbog konformnog preslikavanja. U ono vrijeme to se moralo preživjeti ... jer sve je mirisalo po teologiji, premda ništa osobno nikad nije bilo izgovoreno. A opasnost je bila potencijalni utjecaj teologije. Iskreno mi je žao … jer profit je došao iz “mudrosti izazivanja politike”. I to iskustvo dolazi nam tek nakon jednog puno gorega iskustva. A tu se radi o raspadu izvornog kršćanstva. Jer teologija uma i teologija duše nisu podnijele u sebi teologiju jedinstva. Zato je raspad bio djelo čovjeka, ne djelo Boga. Prostora za poštenje tu nikada nije bilo, pa ga ni danas nema. U tome smislu ostaje nam žalost kao konstanta kršćanskog života. Jer raskol na katolicizam i pravoslavlje je u sebi negacija kršćanstva. I najtragičnije: svakoj strani je “pravo” zajamčeno kroz čistu laž. Jer podjele na um i dušu nema. Za razumijevanje misterija:

- stanje “pravo” nadilazi čovjekov um poslijedicom nepostojanja pojma “pravo” (=jer predstava “pravo” nema egzistenciju negacije za još jednu negaciju do pojma “pravo”).

Na toj točki ulazi i islam u svjetski sustav nerazumijevanja tragike života. Jer tamo je bezgranična vjernost temeljila na istini o pravednosti Allaha. I takva “pravednost” je bila onda posredovana Mohammedu kao “pravo”, a sve to je zapisala njegova kčer Fatima. Tako je u svom izvornom obliku nastala Knjiga o tajni života. A islam je imao najljuće neprijatelje baš unutar sebe samoga. Zato je Knjiga mudrosti “šetala” od jednih do drugih pa su vrlo vjerojatno nastale dvije interpretacije o smislu života. A bez originala te knjige danas musliman ne može doći do razumijevanja raspada vjere na Sunite i Šiite. Sa druge strane sve ima svoj odnos do predstave “pravo”. Iz toga razloga krivica bi onda mogla pasti na obije strane. A to si Mohammed nije smio dozvoliti. I tu bi onda mogao biti razlog zašto je sve prepušteno rukama Fatime. Premda je jasno: Suniti se pretežno bave religijom, a Šiiti politikom. Pa bi Suniti mogli biti u pravu, a Šiiti ne. I to se vidi, ali ostaje pitanje: gdje je ono što se ne vidi? I tu je tajna Islama. Jer prodor u Evropu donio je odmak od starih ideala pa je zaustavljen.

Dakle centralni problem čovjećanstva leži u nerazumijevanju bića u sebi. Posljedica toga su vječni ratovi, zloupotreba morala u politici, egoizam, borba za bogatstvo, ponižavanje čovjeka … pa niti kraja u tom nabrajanju nepočudnosti nema. I zato smo tu gdje baš jesmo. Dakle, istina , sve etike, sva pravila duše … sve je relativizirano bez nade prepoznavanja jednog i jedinog morala u biću Boga ili Allaha. I nikad ne smijemo zaboraviti: mi ljudi živimo bez pojma “moral”. Jer predstava “moral” nema negacije za još jednu negaciju do pojma “moral”. Iz toga razloga predstava “moral” pripada samo biću u nuždnosti, dakle Bogu. Pa je u kontingenci uopće nema i zato je moral u nama nešto nepoznato. Je li to dostatno za očaj? Nije! Jer nemoć je samo u umu, pa ipak ne i u duši. Nama je jezik duše bez pomoći uma sigurno poznat. Premda tu logike nema. Ali “logika” emocija ipak živi u samoći duše. I ta “logika” je sposobna ućiniti život, ne samo snošljivim, nego i kreativnim. Dokaz te teze je u svjetskoj literaturi. Ona svjetonazor čovjekove egzaktne znanosti nadilazi i njoj se u sebi ne pokorava. Ludi umjetnik se zato često smije pametnom znanstveniku. A rijedko je obrnuto. Jer duša je iznad pameti … pa čovjek zna, da ne zna što bi rekao … dakle, isto kao i u sukobu izmedju sunita i šiita! Ali isto je i u odnosu izmedju katolika i pravoslavnih. Kod katolika je pričest higijenski čista, a kod pravoslavnih nije. Jer zdrav i bolestan čovjek dobiju u usta istu žlicu. Dakle, duša pravoslavnih je odmah na strani vjere u Boga, a um katolika prvo na strani znanja o prirodi, pa tek onda na strani vjere u Boga . Zato pravoslavni vjeruju u Boga a priori, a katolici tek a posteriori. Dostatno za teške kvalifikacije i netolerantnost sa obije strane:

- katolici su nevjernici po pravoslavcima, a pravoslavci su primitivci po katolicima.

Za zaključak bez odgovora:

- što je smisao religije koja sebe postavlja u položaj iznad poštivanja života?

Svjestan sam otrova u tom pitanju. Ali svjestan sam i jedinog mogućeg odgovora tom otrovu:

- smisao religije je isključivo u znanju koje nadilazi prolaznost života u vječnom životu!

I to onda govori o svetosti vječnoga života u kojem samo zdrava pamet može nadići tisućuljetno neprijateljstvo. Zato ostaje za kraj još samo jedno pitanje:

- može li ta svetost vječnoga života nadići sve nesporazume?

Očito je da to pitanje sada transcendira opseg naše spoznaje. Dakle, religija je mjera za čovjekovo neznanje. Jer skoka preko sebe samoga nema. I ta činjenica je mlin na vodu mazohistima na obije strane. Jer oni uživaju u svadji bez riješenja. Na taj način demonstriraju svoju privrženost vlastitoj opciji. I tako grade svoje karijere na čistoj mržnji. Pa se obično kaže: to je ljudski! Ali opcija “ljudski” nije ljudska ako je u njoj skrivena mržnja zbog neposjedovanja neograničene moći dominacije nad cijelim Kršćanstvom. Iz svega toga se dade lako zaključiti da puta do totaliteta znanja nema, a o skrivenoj mogućnosti možemo sanjati do mile nam volje. I ja sam sanjao pa sam naletio na “rupu” u Aristotelovoj logici. Ona je na najbolnijem mjestu spoznaje. Pošao sam od predstave “nagrada” u potragu za pojmom te predstave. Dakle, polazno stajalište mi je bila Aristotelova izjava:

- pojam “nagrada” u umu za predstavu “nagrade” je egzistencija negacije za još jednu negaciju do egzistencije predstave u pojmu “nagrada”.

Ali tek sada se teškoća radja u činjenici:

- nagrada je namijenjena za misao, ne za novac!

I tu je problemza moral:

- smijemo li uzimati novac za nagradu?

Mislim da je tu bio jedini razlog za odbijanje Nobelove nagrade kod Jean Paul Sartra. Jer on je sigurno o tomu morao misliti, ali ništa nije rekao. A sve je trivijalno:

- nagrada je misao, a misao nije novac, jer misao je nagrada.

Na tom mjestu je intervenirao moj kolega, takodjer fizičar, i podsjetio me da sam za rad bio plačan na Institutu. A to bi onda značilo da je nagrada novac. Bio sam zbunjen pa mu nisam odmah mogao protusloviti: jer nagrada za rad je bila novac. Ali taj novac je bio plaća za rad, ne za rezultate rada. Dakle, taj novac nije bio usporediv sa nagradom koju stvara čovjekova mislenost. Pa je nagrada ipak za misao, a ne za novac kojim se banalizira rad duha. Zato je čovjekov duh autor misli u čovjeku. Za tezu

- nagrada je istovremeno uzrok i posljedica misli.

Dakle pojam “nagrada” je operator nuždnosti i nadilazi sve predstave u kontingenci. I to nam potom govori o nepredstavljivosti izvora spoznaje. Jer u zaledju kontingentnog znanja je očito nuždno znanje bez razumijevanja za odnose čovjeka i Boga. Sartre je dakle intuitivno imao pravo kada je odbio baviti se nedostižnim:

- on nije dozvolio da ga Nobel ponižava-

ali ostalo je neshvatljivo

- zašto je Sartre dozvolio da ga teologi ponižavaju?

Jer imao je rukama konce da sliku svijeta obrne. Tu je očito bila samo politika. Zato je “Nobel” škakljiv problem izmedju znanosti i morala. Dakle, nešto očito u nuždnosti nije bilo odmah vidljivo u kontingenci. Jer cijela povjest znanosti slavi Nobela bez njegova uvida u prostor morala, ali i logike. A Sartre je najvjerojatnije bio žrtva i svojih paroksizama. Oni su neoborivi, a bili su objekt podsmijeha. Njegov roman “Mučnina” je tragična teza o čudovištu “čovjek”. Sartre secira čovjeka do krajnjih granica da bio dobio “nešto”. Ali uspjeha nema: jer nema ni dobra, ni zla, pa je ono zadnje “ništa”. A ako bi zbilja bilo tako, onda je smijeh ono zadnje što mi ostaje za dobru volju. Jer ostaje pitanje u kojem sve govori o čovjekovom neznanju:

- je li Bog u magli čovjekova neznanja zbilja bio toliko jeftin?

Podsvjesna reakcija čovjeka nakon zla u diktaturi Borgia je bila u gibanju “Humanizam i Renesansa”. Ali rezultat svega bio je kasnije u pojavi Napoleona i njegovom otkriću pojma “nacija”. Dakle, pripadnost feudalcu zamijenila je pripadnost naciji. Sa zanimljivom posljedicom za identitet kod Francuza i Njemaca u graničnom području: puno jednih nisu znali da su oni zapravo drugi, ali i puno tih drugih nisu znali da su prvi. A skupni osjećaj, nakon Napoleonovog otkrića, im je postao nacionalizam. Jer moralo se znati “tko je tko”! Dakle dirljivo! Ali dirljivo je prvo prestalo biti komično, pa je onda postalo tragično, kada su informacije došle do dna istine. Tada je istina u sebi dobila sve, a laž ništa. I sada pokušajmo zamisliti dramu “velikog Francuza” i “velikog Njemca” kada su spoznali da su zbilja “običan Njemac” i “običan Francuz” respektivno! To je morao biti tragični lom u dušama ljudi bez znanja o fenomenu “čovjek”! Pa, ako je zbilja tako, onda psihološki problem još može ukloniti samo kozmološka teza:

- drama “čovjek” može se dešifrirati kao problem logike u kozmološkom problemu Lemaitrea!

Jer realnost “ja na sebi” ne postoji ako nema druge realnosti “ja u sebi” u kojoj je uvjet istine za naše “ja”. Dakle, stojimo pred već poznatim zahtjevom:

- fiziološko “ja” ima za uvjet egzistencije ontološko “ja” u ontološkom svemiru koji sa fiziološkim svemirom pulzira iz viječnosti u viječnost.

U tom zahtjevu je i istina kozmologije o viječnom životu bez početka i kraja:

- čovjek u tom modelu svemira je gospodar svoje sudbine!

Jer sudbina bivanja je stvar poštenja. A status bivanja u našem “ja” odredjen je odnosom izmedju “ja u sebi” (=u ontološkom svemiru) i “ja na sebi” (=u fiziološkom svemiru). Ključ za vrijednost tog odnosa je u slobodi izbora. Dakle “ja u sebi” ne zna za prijevaru, a “ja na sebi” je slobodno lagati. Tako ono “ili smo dobri ili nismo” vrijedi samo za kontingencu, pa paradoks Epimenides napušta igru u realnosti uma “ja u sebi”. Jer taj um čisti sve dvojbe uma “ja na sebi”. Pa i sve ono što je “ovako” ili “onako” odlazi iz igre. Dakle problem kontingence je vazda u korektnosti pitanja. Pa ako to znamo, onda je čovjekovo nelagodje u procesu spoznaje zbilja čudno stanje svijesti. Jer svaki bijeg iz tog stanja bio je u prošlosti pobjeda znanosti. A tako će biti i u budućnosti. Jer početka i kraja toj prići nema. Zato je igra čovjeka “na sebi” i istog čovjeka “u sebi” bezvremena baš kao i Lemaitreov pulzirajući svemir.

Izjava Heraklita “panta rei” (=sve teće) je duboka spoznaja u kojoj misao “tempus fugit” (=vrijeme bježi) nema odgovora na pitanje od čega to vrijeme bježi. Osim ako ne od sebe samoga. U nekom svemiru u dalekoj budućnosti to će biti jasno, ali okolnosti toga “jasno” opet će ostati za neku daleku budućnost. Tako će biti za navjek sve dok čovjek ne shvati to baš “danas”: pojam “vrijeme” ne postoji i sve je obmana. Dakle, mi već živimo “istovremeno” u toj “dalekoj budućnosti”, ali i u “dalekoj prošlosti”, uz oprez znanja “kako to razumijeti danas?”. Za iznenadjenje: ništa novo! Ili: sve je to “deja vu”!

Jer teza Sv. Augustina nas uvjerava u davno već poznato:

- sve što postoji je isključivo danas.

Jer “jučer” je nestalo, a “sutra” još nije došlo, pa je o vremenu smisleno govoriti samo “danas”. I to nas potom dijeli od totaliteta svih dogadjanja. A ono što se pritom ne može izbjeći je fenomen “san” kao ključ za razumijevanje svih problema. Jer san nas ne dijeli samo na “danas” od “jučer” i “danas” od “sutra”, nego općenito na “danas” od “prošlosti” i “danas” od “budućnosti”. Dakle svaki sud o tom fenomenu nadilazi moć znanosti. Jer san ostaje tajna svih tajni:

- u snu nismo gospodari onog što mislimo da jesmo.

Pa, ako se Francuska Revolucija zbilja dogodila, a sigurno jest, onda nas logika vremena sili u izjavu da se to dogodilo samo “danas”. Ali to “danas” nas nadilazi, baš kao i logika vremena, pa nam se za pomoć takvom razumijevanju nudi i geometrija. Ali pojam “prave crte” joj je nepoznat. Ona je to zbilja u Euklidskom svijetu, ali istovremeno ta crta postaje i “kriva crta” u Neeuklidskom svijetu. A onda i obrnuto vrijedi kao sigurnost: “prava crta” u Neeuklidskom svijetu je “kriva crta” u Euklidskom svijetu. Neki supermotritelj nam sada ni tu ne može pomoći. Tako ostajemo u samoći činjenice:

- život je samo zbroj svih intervala “vremena” za “danas” bez zbroja intervala izmedju početka i konca stanja za “san”.

Ali tu je sada i čudo iz slovenske literature. U njoj je verz koji nas ostavlja u strahu ako mislimo ili u smijehu ako ne mislimo:

- ura teče, nič ne reče.

I zbilja! Ako “vrijeme” postoji samo “danas”, onda je i svaki trenutak u tome “danas” zbilja samo “danas”. Dakle, “vrijeme” ima svoj odziv samo u trenutku kada “danas” po intervenciji sna postaje “sutra”. Ali ništa bitno se ne mijenja. Jer i “sutra” se ponaša baš kao i “danas”. A tako je sve do novog dana za znanje u novom danu:

- o brojanju dana u “vremenu” odlučuje samo san.

Za zaključak:

- fenomen ”vrijeme” je samo vlasništvo naše mentalnosti, ne vlasništvo naše znanosti.

U toj situaciji, nakon poraza logike vremena, nam preostaje logika vjere o kojoj ne znamo sigurno ništa. Jer suditi o nastanku teologije je problem Boga u nama, a to bi bilo isto kao i suditi o Bogu. Ali ostaje problem svega u našoj blizini. Jer pri tome je i dodatna teškoća:

- nama je i pojam “točka” nepoznat!

I to je logično jer negacije za predstavu “točka” nema. Jasno! Ideja “točka je u sebi ništa” je u sukobu sa ontolološkim zahtjevom “sve je nešto, jer ništa ne postoji”. I ta činjenica se zaboravlja. Pa sve dolazi na naplatu vrlo skriveno. Nama je naime poznato što je skalar. Njegovo poopćenje je vektor, a novo poopćenje je tenzor. Sve jasno! Ali onda dolazi naplata:

- poopćenje tenzora je prirodni zahtjev fizike, ali težnja uma ne nalazi put do toga zahtjeva.

Pa je predstava o postojanju elementarnog “ništa” (=točka) nedostižna. Iz logičnog razloga: sve je “nešto”! Zato smo prisiljeni govoriti o pseudotenzoru fizikalnoga polja. Dakle, mi živimo u zatvoru uma bez dozvole da se u teoretiziranju primaknemo do kraja. Zato, kada se probudimo, priznajemo svoju nemoč. A sve je zbilja čudno:

- jer Bogu se očito dopada jednostavnost, a u čovjeku je taj ideal kod Boga nepredstavljiv!

Introspekcija to potvrdjuje: meni se kao djetetu u početku školovanja činilo da je matematika nešto nedostižno teško. A kasnije mi je čovjek, koji me držao u rukama pri krštenju u Crkvi, pokazao da se tu zapravo radi o najlakšem. Slučaj ili ne, ali ostaje činjenica: taj čovjek je stvorio moj život po svoji mjeri. Pa ipak, unatoč malo mistike, imam još uvijek problem u sebi: jer u matematici je moć logike da misli sama o sebi, baš kao i u Bogu. Ali to je Tajna u kojoj matematiku razumijemo, a Boga nikad … jer Bog je “über alles” (=iznad svega). Zato je i nevjera u Boga čin ludog čovjeka. A Crkva ga često mrzi umjesto da ga žali. Jer taj čovjek briše egzistenciju sam sebi! Ali, ako je pošten kao lud, ili lud kao pošten, on je spašen. Jer Bogu je ludost čovjeka dobro poznata. Pa nema ništa protu oponenta koji ne vidi da je oponent sebi samome. Toj ludosti Bog ipak ne oprašta, ali isključivo tada kada je ta usmjerena protu drugog čovjeka. Dakle, ono što Boga sigurno odbija od čovjeka je razlika u razumijevanju reda. Jer Bog je vječni red, a čovjek vječni nered. I tu koegzistencije nema. Ali to nam je sudbina u fiziološkom svemiru. A za čistog čovjeka u ontološkom svemiru je Bog otvoreno biće. I zato nam tek “smrt” otvara oći. Pa razgovor sa Bogom nakon toga postaje moguč. I sve dolazi na svoje mjesto. Jer ludo je misliti da je smrt ludi dogadjaj. Sve je baš obrnuto: smrt je ljepota povratka u čistoću ontološkoga života. Tamo je vječna spekulacija Boga o smislu čovjekovog bijega iz ontološke u fiziološku realnost života. Pa smisao nuždne vječnosti u biću Boga treba tražiti u biću čovjeka i smislu njegove prolaznosti u realnosti kontingence. I tu je problem: zašto ontološko biće čovjeka započinju pripreme za povratak u fiziološki svemir? Ja si osobno, na primjer, to ne bi želio. Pa i više: to mi je zadnje što si želim. Jer moj dom je tamo gdje je mir, a to je u ontološkomživotu, ne tamo gdje je nemir u fiziološkom životu! To mi je sigurno sebična želja. Pa je sigurno da mi je i šutnja opet sudbina. Ali takav “protest” nema smisla. Jer znam da je kontrola sudbine opet u nuždnosti. Dakle, sve što radim tu, važno je samo za sud tamo. U toj igri sudbine nije isključena mogućnost poraza. Ali opet bez značaja! Jer na raspolaganju čovjekovoj slabosti je vjećnost egzistencije. U njoj ne može ništa biti izgubljeno! Osim onoga “ja”, ako smisao za realnost gubi samo sebe u sebi. Odziv duše u boli je plač. I to je ljudski. Ali to isto u umu je često komedija. Jer um zna da će duši prije ili kasnije pomoć stići po putu nuždnosti. Most za susret tih realiteta duha je u fenomenu “nada”. On je lijek za bijeg iz stanja “očaj”. Sve te činjenice pozivaju čovjeka na misao o uvjetu smisla u životu. Dakle, jedan kompleksni sustav vodi nevidljivu brigu o čovjeku. A autor toga sustava može biti samo Bog. I samo otud je teza: u Bogu nema ni traga želje za konflikt sa čovjekom. Pa je onda smisleno upitati:

- zašto i kako je u čovjeku otpor toj tezi?

Odgovor je jednostavan:

- kompleks niže vrijednosti razara biće u kojem je uvjerenje da je najpametnije biće u svemiru.

A dokaz je čovjekovo uvjerenje da je isključivo on gospodar prirode. I priroda mu je dozvolila da radi što hoće za rezultat prijevare: priroda je danas podivljala! I vraća čovjeku milo za drago! Ona sada samo po dozvoli Boga ponižava čovjekovu sigurnost u vlastitu pamet. Sigurnost života u takvom svjetonazoru je besplatni teatar. Program tog teatra su često tragedije, ali život potom uljepšavaju komedije. Jer vlasnik tog teatra je Bog. I samo Bog, ne čovjek, danas može zaustaviti bijes prirode u ime Boga.

Odgovor na početno pitanje u naslovu toga članka sada glasi:

- put čovjeka do totaliteta znanja je nemogućnost u kojoj je skrivena mogućnost!

Jer granica je u kompetenciji nuždnosti Boga. A čovjek je kao paradoks tako blizu i tako daleko od te granice. Jer ne vidi da mu priroda i cijeli sadržaj u njoj govore jasno o nazoćnosti tajne Boga. Dakle, trokut istine “čovjek, priroda, Bog” se polako ruši samo zahvaljujući čovjekovoj ludosti. I to opet potvrdjuje citat “mojega” isusovca Josipa Antolovića: “čovjek zaslužuje biti prevaren”. Jer gladan čovjek, bez svoje namjere, ruši bogatom pljačkašu smisao postojanja. A to je dostatno za tezu koja je neoboriva:

- ako bogati čovjek sruši kontingentni fiziološki svemir, onda briše svoju egzistenciju, a gladni čovjek ostaje sit u nuždnom ontološkom svemiru.

Jer u ontološkom svemiru se konzumira duhovna hrana koju jedemo za svoju misao. Svi povratnici u život po kliničkoj smrti govore različito o tom iskustvu. Ali u jednom su svi suglasni: do njih je dolazila najljepša glazba nepoznata čovjeku! Dakle, tamo je raj o kome govore sve religije. U tom svijetu je pobjeda ljubavi. Ali u naš svijet se ta ljubav donosi kao izazov. Jer čovjek se može roditi i kao invalid. I tu je smisao upozorenja: stara realnost je kušnja za novu realnost. Stari čovjek je zato enigma za novog čovjeka. U smislu pitanja: gdje su granice strpljivosti u patnji koju zaslužuje status starog čovjeka? Dakle, stanje “egzistencija” nije besplatno. Jer stanje starog čovjeka je bila u svijetu nuždnosti duhovna čistoća, a stanje novoga čovjeka u kontingenci je sada materijalna nečistoća. Ali opći tijek zbivanja u svemiru sili me odgovoriti i na najdelikatnije pitanje u realnosti našega života na Zemlji: jesam li ja vjernik? Odgovor je: da i ne! Odgovor “da” znaći:

- ja vjerujem u Boga kao egzistenciju nuždnoga bića i posve sam suglasan sa učenjem Crkve.

Osim u jednom slučaju kada se u meni stvara otpor do znanja u neznanju. Odgovor “ne” tada znaći:

- ja ne vjerujem u Sveto pismo!

Jer to djelo je u sukobu sa mojim svjetonazorom u kojem je sigurnost u vjećnost čovjekova života. Ta sigurnost temelji na tezi o vjećnosti Boga i svemoći sile u kojoj je distanca pameti od problema “vrijeme”. Pa priću o Adamu i Evi doživljavam kao pripovjed za malu djecu i ponižavanje zdrave pameti čovjeka, a potom i kompromitaciju same Crkve. Ali razumijem: Crkva je po rodjenju novog svemira živjela u neznanju o podrijetlu svemira i poslijedicomneznanja je tražila tezu o početku našega svijeta. Pa je zato Bog postao stvoritelj. Ali stvoritelj koji tek postaje stvoritelj nije stvoritelj u vječnosti. Dakle, Crkva je bila prisiljena na grijeh oduzimanja prava Bogu u svijetu neznanja. Toga sam bio svjestan vazda. Kain i Abel su morali imati sestre, pa svijet nije mogao nastati bez incesta, a za čisto biće u Bogu takav nastanak svijeta bio bi neprihvatljiv. Tako bi ostala teza “Sotona je tvorac svijeta kada je Bog spavao”. Ali ona Boga ponižava. Dakle, svaki pristup teškoći je za Sveto pismo zbilja zatvoren. Osim ako ne dozvolim mogućnost: ja sam Sotona. A to nije isključeno! Jer Sotona živi u svakom čovjeku. Ona je vrlo lukava i teško ju je prepoznati jer gospodari čovjekovom psihom. Pa odande stvara probleme umu. Ali u meni je već živjela ta mogućnost jer sam ju u sebi upoznao. Ja sam nakon infarkta u punoj životnoj snazi (=u starosti od malo preko 40.godina) postao nakon kardiologa i objekt zanimanja psihijatara. Njihova dijagnoza je bila šizofrenija. U to doba sam imao i razgovore sa tim nesretnicima. A mogućnost da sam im sličan sam odbio. Jer njihova informacija mi je bila poznata. Čovjek stoji pred zidom i ima zahtjev nepoznate sile: proći kroz zid! Tako dolazi do patnje: to stanje je raspad osobnosti i čovjek se moli Bogu samo za smrt. Ali smrt ne dolazi ako ju nadilazi moć logike. I ja sam u sebi bio sretnik: to sam znao, logika u meni je ubila Sotonu, pa sam tako postao zdrav. I tek tada sam postao svjestan vječne istine:

- ono što mislimo da je vrijeme zapravo je fenomen kontingence zatvoren tajnama nuždnosti iza sebe i ispred sebe.

Kako? Pa jednostavno:

- život je moć u kojoj logika Boga spašava čovjeka od predstave “vrijeme” i ruši Sotonu u njemu.

Moj kolega Vladimir medjutim tvrdi: vrijeme je fizikalna činjenica. Ali protuslovi mu Kant: vrijeme je neempirična kategorija uma a priori. Einstein nema ništa protiv: vrijeme je nešto relativno. A Heisenberg ide do kraja: fizikalnoga vremena nema. Schrödinger je suglasan, a Bohr takodjer. Jer nelokalnost i neodrjedjenost vremena su elementi kvantne teorije. Za pitanje mojem kolegi Vladimiru:

- koji se to autoriteti znanosti mogu suprotstaviti Kantu, Einsteinu, Heisenbergu, Schrödingeru, Bohru … ?

Vladimirov otac je bio sveučilišni profesor u Beogradu. Jednom sam bio svjedok njihove svadje. Sin je ljut na tatu izletio iz sobe, a mirni profesor mi je dao savjet: “Ne ljutite se na njega … on je fizičar, a nas dvoje smo filozofi”! I zbilja: ništa na ovome svijetu nije močnije od sile uvjerenja!

Uvid u problem bolesnika sa statusom “raspad logike” rezultira spoznajom “raspad osobnosti”: ali ako nema prvoga, onda nema ni drugoga! Pa neovisno o tome jesam li ubio Sotonu ili ne, mogu lako proći kroz zid izmedju fiziološkog i ontološkog života. Jer Bogu je smrt nepoznata i zida izmedju tih realnosti nema. A sve nam je već poznato: to je posljedica nazoćnosti dvojbe o “točnom ili netočnom” u kontingenci. Tu dvojbu odklanja stanje “nuždno” bez alternative u mislenom biću čovjeka u ontološkom svemiru. Ali ne u čovjeku koji zbog svoje naravi ima bivanje u fiziološkom svemiru. Jer tu je on osudjen na vječno traženje istine, ali bez znanja da mu je ta istina već bila poznata u ontološkom svemiru. U toj spoznaji sam preneražen: jer tko sam ja da to uopće znam? Ali ljudski odgovor je ipak već poznat: misao je nagrada i nagrada je misao! Jer nebrojeno puta sam kao i svaki drugi čovjek već bio u ontološkom svemiru. Pa se je tamo iskazalo da sam svakoga puta po povratku u fiziološki svemir bio neuspješan čovjek. Ali prilika da postanemuspješni čovjek je na dlanu! Jer zadnji verz po smrti čovjeka u Verdijevoj operi “Moć sudbine” glasi … a duša živi … . Po zdravi pameti to nije sve! Jer mentalni um i ontološki razum dolaze takodjer u bolji položaj. Pa tek onda, dakle u ontološkom svemiru, dolazimo do odgovora na sve zagonetke fiziološkoga života. Jer Bog ne smije iz vlastita položaja u nuždnom životu dozvoliti čovjeku da ostane bez odgovora na smisao svojega kontingentnoga života. A glavni smisao tog koraka u biću Boga je trivijalan:

- postojanje savjesti u svijesti čovjeka je ono što ga čini čovjekom!

I to je dar Boga čovjeku bez odziva u biću čovjeka. Jer čovjekov put života bez savjesti u fiziološkom životu je njemu često nešto posve “normalno”. Iz toga je razloga i čovjećanstvo tu gdje je. Pa bi bilo normalno postaviti pitanje:

- što bi bila čovjekova sudbina kada bi svi ljudi imali Boga za ideal poštenja?

U tom slučaju bi fiziološki svemir nestao, a ontološki svemir bi postao čovjekova realnost raja. Jer ples dobra sa zlom bi prestao. Ali, ako je ta misao istinski objekt uma, onda ne bi bilo čudno da se je takav dogadjaj nebrojeno puta u vjećnosti već dogodio. Jer ontološki svemir je istinski raj, a fiziološki svemir je istinski pakao. Nitko mi tada ne bi mogao protusloviti budući da danas živimo u paklu čovjekova zla: ratovi, siromaštvo, glad, diskriminacija, prijevare … a bogatstvo je u rukama politike koja sve to gleda bez srama u laži! Političari organiziraju simpozije o zaštiti čovjekove sredine, a iza sebe puste samo smeće od praznih teza koje prepuštaju robovima sustava da ih sklone. Jer mora se znati “tko je tko”! Autor takvih prigovora uopće nisam ja. Jer normalni odziv čovjeka u kontingenci zibao bi izmedju suda da sam sanjar u pozitivnom smislu ili čisti idiot u negativnom smislu. A suda o takvom sudu u meni nema. Iz meni nepoznata razloga: pišem onako kako mi vis maior diktira. Pa je sve jednostavno: on vjeruje meni, a ja vjerujem njemu. Zato sam često ismijavan. Obično se kaže: tko se zadnji smije, najsladje se smije. Ali ja se neću smijati. Jer znam koliko je teško spoznati da se ne smije smijati. Razlog je u drami: čovjek je gost u fiziološkom svemiru, a njegova matična destinacija je u ontološkom svemiru. Kao dijete sam često bio žalostan, a nisam znao zašto. Danas mislim da znam: moj dom je tamo gdje je izvor moje čežnje. Jer, ono što osjećam kao izvornu ljubav, potjeće samo iz ontološkoga svemira! U realnosti takove stvarnosti nema stanja poznatog nam kao umor ili slabost tijela. Dakle, stanja “san” tamo nema. Pa je onda i stanju “vječna budnost” dostupno stanje “vrijeme” u sada razumljivom stanju “vječnost”. Bog nam tako otvara put do sebe. Jer čovjek tada ipak razumije i vrijeme i vječnost. Ali ne razumije put do vječnosti! A taj put je baš sam Bog, pa dolazi do napetosti sa Bogom, a onda i do kazne: fiziološki svemir je samo zbog toga vječni popravni dom za čovjeka. Na toj točki ne smijem zaboraviti na misao Jean Paul Sartra: “Ja sam onaj koji nisam i nisam onaj koji jesam!” Dostatno za vječnost! U kojoj je Bog čista nadnarav kao “Onaj koji jest”! Dakle, netko tko izvan čovjekova uma ima moč kontrole paradoksa u čovjeku, pa egzistira nuždno. I to doživljavamo kao čudo!

Ali jedna turska poslovica kaže: ovaj svijet je nastao zbog razgovora. I to je takodjer vrlo čudno! Jer u njoj je teza o dobroti čovjeka! Ali ja tu tezu ne doživljavamkao put do razumijevanja čovjeka. Jer meni je problem čovjek koji psuje Boga. I pitam se gdje je moć logike u kojoj čovjek psuje ono čega po njegovom uvjerenju u realnosti kontingence uopće nema. To je takodjer vrlo čudno! Jer čovjek takova svjetonazora može pokušati stvoriti računar koji će psovati Boga. Ali neće mu to uspjeti. Jer hardware takvog računara neće moći raditi bez znanja o laži u čovjeku. Na toj točki došao sam u sukob sa tezom Javaharlal Nehrua “I zato ja ne znam što je to kultura”. Jer ja moram tvrditi “I zato ja znam što bi to kultura bila”. Jer na to me sada sili moć nuždnosti Boga, a ne kontingentna narav čovjeka! Dakle, Nehru je po meni samo vrlo korektni interpretator kontingence. A ja nisam nekakav interpretator nuždnosti jer joj pustim da me vodi onako kako po njoj mora biti. Zbog toga je prvi problem čovjeka sam čovjek, pa tek onda Bog. A tu je tragedija čovjeka! Jer u vidnom polju uma je odsustvo rješenja za svoj položaj.

Pa ipak, nakon svega, ako bi me Bog danas upitao “Tko si?”, moj odgovor bi bio “Ne znam!” Jer osjećam da sam netko u vremenu, a pritom mi se niti ne sanja što bi taj osjećaj “vrijeme” uopće bio. A posve je trivijalno:

- osjećaj “vrijeme” je subjektivno fenomen psihe, a umu je nepoznat, pa posljedicom toga ne može objektivno biti fenomen fizike.

Dakle, fizika se upliće u problem izvan svoje kompetencije i tek kvantna teorija tu tezu prepoznaje. Na toj se točki spoznaje slika svijeta mijenja:

- osjećaj “vrijeme” je samo ontološki most izmedju tijela i duše bez pripadanja realnosti fizike u igri izmedju kontingence i nuždnosti.

Zato često govorimo o duhu vremena. Jer nešto prihvatljivo u jednom vremenu nije prihvatljivo u drugom vremenu. Pa kažemo jednostavno: tempora mutantur! A i mi sa njima:

- etika, estetika i odgoj su djeca “vremena”, a fizika očito ne!

Jer fizika mora biti nešto fiksno, a etika i estetika očito ne. I baš zato govorimo samo o jednom moralu u biću vjećnosti:

- fenomen nuždnost je samo jedan jedini temelj morala u biću Boga!

A sve drugo je lako tako ili onako! I zato smo, htjeli ili ne, griješni ljudi. Jer ne razumijemo vrijeme. A vrijeme, kao ontološki most u nama, to dobro zna. Pa je i okrutno: vazda se naseli na najtanjoj grani u biću čovjeka … a to je potom dostatno za ispit čovjeka kod Boga. Jer Bog sigurno cijeni otpor čovjeka vremenu. Budući da je sam otpor pitanje moralnog integriteta u čovjeku. Dakle, lanac “Bog, vrijeme, čovjek” je objekt borbe za razumijevanje sudbine morala. A jadni čovjek svega toga nije svjestan. Njemu je griješiti lako. On krade ili vara. Jer grijeh je čovjeku sladak. Ali tako se kaže iz tragičnog neznanja. Jer svaki grijeh čovjeka je Bogu poznat. Pa zato Bog čovjeku smeta, a varalica onda sebe samoga hrabri tezom da si je prevareni čovjek priću o Bogu izmislio. Tako uvjet uspjeha u životu varalice postaje “znanstvena” teza o nepostojanju Boga. Ali do prave drame može tada lako doći u svijesti prevarenoga čovjeka. Jer u njemu je živjela sigurnost: ako Bog ne postoji, onda prijevara postoji. I to bi bilo točno kada bi Bog trgovao sa poštenjem. Ali Bog nije trgovac. Bog je biće iznad toga. Ali pazi što se u toj djelatnosti čovjeka dogadja. Dakle, problem mu je sada varalica u teškoj zabludi: nitko ne vidi kako on dolazi do bogatstva. Prividno ni Bog, jer put je varalici sada otvoren, a tu mu je olakšanje: Boga nema! U toj zabludi varalica je slijep pa svoje bogatstvo lako koristi i za političku moć. Tako mu više ništa ne stoji na putu do cilja njegove ambicije: on postaje bez milosti gospodar života drugih ljudi. A Bog i dalje ne poduzima ništa. Tako to sve ide do samoga kraja: jer Bog dozvoljava ljudima veličanstveni pogreb varalice kada napusti život. I tek tada stupa na scenu mudrost Boga. Jer varalica je otišao iz fiziološkog života laži, a našao se u ontološkom životu istine. I opet čudo! Bog nanovo ne poduzima ništa. Jer zna: u svijetu nuždnosti djeluje Njegov zakon egzistencije za očuvanje vjećnosti. I tu je drama obračuna sa svima varalicama i ubojicama. Jer kazna je raspad osobnosti. A težega pakla od toga nema. Jer zločinac postoji, a poznato mu je da nestaje. I taj užas morao bi ljudima biti poznat. Da se pomire u spoznaji: zlo se ne isplati. Dakle, puta do totaliteta znanja nema, a o skrivenoj mogućnosti toga znanja možemo samo sanjati u dobroj vjeri. I biti sigurni

- samo čista savjest nas vodi do sreće života u ontološkom svemiru.

Ništa više, a ne ni manje! A povratak u fiziološki svemir nije slobodan izbor čovjeka. Ja osobno ga ne bi zaželio. Ali čovjek se tu ne pita. Jer Bog odlučuje! I isključivo Bogu moramo biti zahvalni za vlastito postojanje. A čovjek toga nije svjestan. Zato misli da ga je stvorila priroda. Pa uzrok svih problema traži tamo gdje ga nema. Jer priroda je samo medjuprostor iza kojega Bog kontrolira čovjeka i o čovjeku sve zna. A čovjeku je to nepoznato pa se prema prirodi ponaša kao divljak koji prirodi nanosi rane bez svijesti da tako radi i protiv Boga i protiv sebe. A tragična je i činjenica da čovjek sve to intuitivno već zna. Jer nije uzalud nekoč rekao: humanum errare est (=ljudski je griješiti). Dakle, skrito znanje o tajni nezoćnosti Boga je priroda već “prokrijumčarila” u svijest čovjeka. A sličnih poruka čovjeka čovjeku je već puno, pa je sve i dostatno za pitanje: zašto čovjek čovjeku ne vjeruje? Odgovor je nažalost opet poznat: homo homini lupus est (=čovjek čovjeku je vuk)! Za pitanje u problemu: može li se čovjek pomiriti sa takovom stvarnošću? Ili drugačije rečeno:

- može li čovjek izbjeći ponižavanje sebe samoga?

Iz perspektive vjećnosti ništa namse konkretno ne nudi kao razumijevanje promjena u vremenu. I ta činjenica kompromitira predstavu “vrijeme”. A baš to je teza kvantne teorije u kojoj predstava “vrijeme” mora biti nešto drugo. I to “drugo” je neko ontološko vrijeme u tezi koja traži ulogu vremena bez fizikalne teze o “vremenu”. Dakle istinsko vrijeme mora izbjeći tezu o “vremenu” koje protuslovi vjećnosti. Pa sve što se je dogadjalo u “vremenu” kao nerazumljivo, moralo bi postati razumljivo u vremenu. Ali takvoga vremena u realnosti našega fiziološkoga svemira jednostavno nema. Pa nam preostaje samo jedan izlaz do razumijevanja teškoće:

- ontološko vrijeme u ontološkom svemiru nije fiziološko “vrijeme” u fiziološkom svemiru.

A to onda znaći:

- čisto vrijeme Boga kao uzrok privida našega “vremena” nalazi se pod kompetencijom nuždnog vremena u biću Boga.

I tu bi onda mogao biti kraj priće o nuždnosti Boga. Jer dostup tajni izvornog vremena u biću Boga nije moguć. Ali tu je pitanje: zašto? A odgovor je jasan:

- “čisti” odgovor o realnosti vremena je problem ontološkog, a ne fiziološkog svemira.

Dakle problem vremena sada oživljava u realnosti svemira koji je uvjet našeg svemira. I sve je logično. Jer realnost fiziološkog svemira je derivacija ontološkog svemira. I ono što je bila a priori neempirijska Kantova kategorija uma u biću čovjeka sada je nedotakljiva transcendentna realnost u biću Boga. Dakle, Bog nas nije stvorio, ali postavio je problem vremena u kojem nadilazi problem stvaranja. Zato je problem “to be or not to be” (=glagol “to be” po Aristotelu ne postoji jer nema u u sebi moć negacije za još jednu negaciju do pojma “to be”) teškoća vremena, ne stvaranja. Jer Bog ne bi bio Bog u realnosti obaveze stvaranja. A svakako bi ponizili Boga pitanjem zašto se prije nije bavio idejom stvaranja. Iz toga razloga je vjećnost, a ne stvaranje, svjedok svemoći nuždnoga bića. Ali kako sada misliti o filozofiji, ako mora priznati nadmoć teologije? Pa ipak jednostavno: ono što razumijemnije ono čime razumijem. Dakle: ono što “razumijemo” u umu nije ono čime se to “razumije” u razumu. Jer um je software, a razum je hardware našega računara. Iz toga je razloga posve jasno:

- svaka nova filozofija mora računati na nepoznati odnos uma i razuma, pa je prisiljena dati pravo tezama agnosticizma!

Jer svi prostori drugih filozofija su sada suženi. A nadmoć agnosticizma je neupitna. Ali ipak zatvara sebi vrata ako Bog ne dopusti pristup svojoj riznici tajni. Eppur si muove! Jer put do Boga se otvara. A Bog je put! Tu istinu je izrekao Mahatma Gandhi. A Isus i Mohammed su to znali, ali ondašnjem čovjeku to nisu smijeli reći. Jer bilo je prerano za takvu spoznaju! I ta činjenica osvjetljava trnovit put teologije. A danas su ipak druga “vremena” … jer znamo da “vrijeme” nije vrijeme. Pa teologija može slobodno misliti o sebi i popravljati zablude čovjeka. A glavna zabluda kao izvor svih zabluda bila je u nerazumijevanju fenomena “vrijeme”. A tako je sve jednostavno:

- vrijeme kao ključ razumijevanja ontološkog svemira i vjećnosti nije “vrijeme” u realnosti našega fiziološkoga svemira.

Dakle, naše postojanje u fiziološkom svemiru je misterij našeg postojanja u ontološkom svemiru po “smrti” u fiziološkom svemiru. I ta činjenica potom negira ludu predstavu “misterij” u fiziološkom svemiru. Ali predstava “misterij” ostaje do kraja misterij života u ontološkom svemiru. Jer tamo je nuždno biće u osobi Boga bez kojega nam života nema.

Uloga čovjeka u našoj kontingentnoj realnosti je bila i jest vrlo žalosna, ako ne i tragikomična. Jer više ili manje sve radi protiv sebe. On se ponaša kao gospodar života i smrti … vodi ratove, pljačka, siluje, niti djeca mu nisu sveta … a ne vidi ni prst pred nosom. I najvažnije, on ne zna da je cijena svega toga čisti užas nakon brisanja egzistencije! Dakle, on nije svjestan da je sam u sebi autor eliminacije vlastitog bića. A nisam naglasio: ako je bio pošten, on je unatoč svom uvjerenju, spašen. Jer Bog je ljubav koja prašta sve, pa i laž, ako nije štetna. Dakle sve osim zločina.

Bog je sa druge strane Ens causa sui. Dakle vječni uzrok egzistencije, a ne njen tvorac. Jer ništa nije moglo biti stvoreno u vječnosti. A vječnost traži i ima u sebi nuždno biće koje jedino osjeća što misli i misli što osjeća … oduvjek za navjek! Zato Bog ima u sebi nuždno i sve drugo što čovjek u sebi nema. I na toj točki nastaje nerazumijevanje ... jer čovjeku je “prirodno” da je on taj koji zna sve. A ne vidi da bez Boga ne zna ništa. Pa kada udari glavom u zid … e, a onda filozofira o paradoksu. A toga kod Boga nema … jer paradoks je lijek kojim Bog pokušava čovjeka opametiti! Ali ako paradoks ne pomaže, onda se moramo sjetiti njegovog gospodara, jer poznato nam je da je baš paradoks odigrao odlučujuću ulogu u razvedravanju misli kod Bertrand Russella. A tada postaje jasno zašto je njegovo zibanje oko nazoćnosti Boga završilo pobjedom njegova uma. Ali tu mukama paradoksa nije kraj.

Kao oponent Bogu živi medju ljudima još jedan opasan um. A taj um je lako u svakoj normalnoj osobi kojom vlada sila uvjerenja. I tu onda nikakvi dokazi više ne pomažu. Jer sve je “poznato” intuiciji te osobe. A sukob intuicije sa činjenicama je onda u pameti oponenta propust činjenica, jer sve mora biti u harmoniji sa nekom tezom koju ta osoba osjeća, a ne sa činjenicama o kojima ta osoba odbija misliti. U toj situaciji je svaki razgovor nemoguć. Jer oponent je tu posve normalna osoba. A tu se ultima ratio radi o teškoći psihe, a ne o znanosti. Takvom čovjeku je muha smetnja da vidi slona. Pa ostajem bez daha. Jer takve ljude poznam. A ostajem glup jer su ti ljudi u životu često pametniji od mene. Zato ostaje neriješiv problem: čovjek je zagonetka, a znanost zna biti otrov. I to je lako ponazoriti.

Einstein je vjerojatno bio čovjek koji je dobro spoznao vrijednost tog otrova. Jer točnost Opće teorije relativiteta ovisila je o Eddingtonu i njegovom nalazu: hoće li tijekom pomrčine Sunca doći do skretanja svjetlosti u gravitacijskom polju ili ne? Novinari su tada pitali Einsteina što očekuje, a on je odgovorio: “Ako se teorija potvrdi, onda će Njemci reći da sam Njemac, a Francuzi da sam kozmopolit. Ali, ako ne, onda će Francuzi reći da sam Njemac, a Njemci da sam Židov!” Eto … to je čovjek! A Einstein je u sebi čista negacija čovjeka. Jer je u sebi otvorio put Nadčovjeku. I baš taj Nadčovjek je u njemu imao u sebi ideju Ernst Macha: na tom svijetu sve ovisi o svemu!

Dakle, sve na Zemlji ovisi o svemu u svemiru, a sve u svemiru ovisi o svemu u uzroku svemira. I to je našlo svoju logiku u potvrdi teze Georges Lemaitrea:

- naš fiziološki svemir je poslijedica ontološkog svemira, ali i obrnuto u igri kojom se potvrdjuje nuždna egzistencija vjećnosti.

Za zadnje pitanje: što je uzrok našega ontološkog svemira? Ili: odakle sve potjeće? Odgovor je čista groteska. Jer tamo gdje pamet odkazuje je teza po kojoj je Friedrich Nietzsche zaključio nešto što je nepredstavljivo:

- Bog je mrtav (=jer to je Nietzsche zaključio na temelju činjenice da je on živ)!

Pa nam preostaje zaključiti nešto baš obrnuto:

- Bog je živ (=jer Nietzsche je mrtav)!

Dakle, veliki filozof Nietzsche nije bio normalan čovjek. Jer samo Bog ostaje kao uvjet ontološkoga svemira, pa onda i kao nuždni uvjet našega fiziološkoga svemira, a onda i svega u umu što okupira našu znatiželju. I sada sam siguran u osobnoj uvjerenosti:

- početka ni kraja znanja u našoj znatiželji o stvarnoj strukturi svijeta nema.

Jer takavom uspjehu znanosti protivi se nemoć teze o predstavi “vrijeme”. U fizici fiziološkoga svemira te predstave nema. Pa je predstava “vrijeme” postala objekt ontološkog svemira. A onda je opet sve srušeno zbog nemoći u razumijevanja predstave “nuždnost”. Jer u njoj nije bilo sile pristupa do teze “vjećnost”. A svijest o toj nemogućnosti dolazi nam kao utjeha iz istine Boga:

- pax vobiscum: budite mirni i zadovoljni -

jer samo zvjezdano nebo iznad vas zna za patnju u procesu spoznaje. Izjava “znam, da ne znam” je najviše što je dostupno umu. Dakle, tu je paradoks znanja u kojem se um predaje duši u sigurnosti istine:

- Bog ne bi mogao biti Bog kada bi ga naša misao mogla dotaknuti.

U toj izjavi je potvrda da čovjek ima u sebi mjeru za normalnost. Jer normalno je predpostaviti da Boga ne možemo dotaknuti. Ali u toj mjeri je očito ekskluzivitet. Jer čovjek je uobičajeno sve osim normalnog bića. A zašto je to tako odgovor pozna isključivo Bog. I tu je onda opet teza o Bogu kao nuždnome biću. Dakle, sve vidimo, a ne znamo zašto je tu tako. Ali ne smijemo isključiti mogućnost da možemo sanjati samo ono što Bog zna. A tu je teza:

- u svijetu nuždnosti Boga djeluje i zakon egzistencije u kojem je tajna očuvanja vječnosti.

Na toj točki je očito i granica moći čovjekova sna. Jer u snu je vazda tako, a na javi ovako ili onako. I prigovora tomu nema. A ja sam prigovor nekoč imao i pokušao srušiti neoborivu Schopenhauerovu tezu (= čovjek može raditi što hoće, ali ne može htjeti što hoće). Danas znam da mi je taj pokušaj bio pucanj u prazno. A u filmu “Divlje jagode” to mi je najljepše ponazorio Ingemar Bergman. Ali utjeha postoji: humanum errare est.

Kada je Einstein stvorio specijalnu teoriju ralativiteta, netko je iz svijeta znanosti rekao: “Tu teoriju razumiju samo Einstein, Eddington i Bog”. A danas ju razumiju i gimnazijalci. I tu čuda nema. Jer po putu intuitivne spoznaje nam je poznato:

- tempora mutantur nos et mutamur in illis!

Dakle, sve napisano je skriveno u nama za sigurnost:

- vjećnost stvara u nama sigurnost znanja o “vrijemenu”, ali “vrijeme” nema negacije za još jednu negaciju do pojma “vrijeme” (=pa potom vraća uslugu vjećnosti i potvrdjuje njeno postojanje)!

Zato je Bog iznad svega. A naš jezik znanosti ne može sve promjene iskazati. Jer u našoj realnosti takav jezik još ne postoji i tu se radi o matematički provjerenoj činjenici. Ali prije ili kasnije naći će se izlaz iz mraka u kojem živimo. Ali najvažnije poznato bit će nam pomirljivost čovjeka sa našom stvarnošću. Jer intuitivno si predpostavljamo: sam Bog je uvjet mira u nama i izvan nas. Ali i to je samo slika ideala u kojem nema bijega iz problema “briga”. Jer sve u totalitetu znanja o našoj realnosti nema rješenja za objektivno postojanje neizvjesnosti. I to nas upozorava na nesmisao teoretiziranja o nadčovjeku. Zato su sve priće o “velikom čovjeku” vazda običan nesmisao. Jer sudbina nam je da budemo “mali ljudi”. Pa jedna jedina prikladna izjava za razumijevanje te teze slijedi iz činjenice “ispod kože imamo svi ljudi krv”! I zato mi je vrlo čudno da slavimo fiziološki rodjendan malog djeteta u štalici,a ne ontološki rodjendan Isusa-Boga po preobraženju. Dakle po tezi logike i zdrave pameti moralo bi biti sve drukčije:

- stvarni rodjendan Isusa-Boga kao Dan Isusova Preobraženja nema ništa sa rodjendanom Boga-Oca, jer Bog-Otac živi u vjećnosti i nema rodjendana.

I ta razlika ne govori ništa o problemu “vrijeme”, jer Božja vjećnost koincidira sa vjećnošću čovjeka. A rodjendan čovjeka u fiziološkom “vremenu” nije rodjendan čovjeka u ontološkom “vremenu”. I ta činjenica nadilazi problem čovjekovog znanja. Jer ni rodjendana čovjeka u ontološkomvremenu jednostavno nema. I tu je teza: čovjek svoju sudbinu ima u vječnom odnosu do sudbine Boga. A tu je opet moje sjećanje na djetinjstvo. Živio sam sretan u prelijepoj prirodi, a patio za nekom drugom prirodom koja nadilazi sve ono ćemu sam se u ovom životu mogao diviti. U sebi sam plakao, a nisam znao zašto.

Rodjendan Isusa iz Boga nije očito usporediv sa dogadjajem rodjenja djeteta iz majke. Jer zbilja, kada se sjetim mladosti, sjetim se i nemoći razumijevanja kojim je gospodarila nemoć znanja o fenomenu “Preobraženje Isusa”. I lijeka a priori za spoznaju toga fenomena u svijesti čovjeka jednostavno nema. A kako je Isus tek a posteriori postao nazočan u svijesti čovjeka … e to nam se u području našega znanja nudi kao moguća granica spoznaje. I to očito u puno slučajeva znaći: možemo o nekom problemu misliti koliko hoćemo, ali ni naznake o znanju toga problema nema. Ali tako nije ako poznamo ono što je uzrok toga problema. Medjutim, problem Isusova preobraženja je fenomen koji nema u sebi tu teškoću. Jer da je tako dokazuje stanje sna nazočnih svjedoka koji bi oslijepili da nisu pri dogodku zaspali po intervenciji Boga.

Medjutim, taj dogadjaj “čudo” još uvijek ne potrdjuje ekskluzivitet našega kršćanstva. Jer i druge religije govore o sličnim “čudima”. A sva ta “čuda” potvrdjuju tezu o jedinstvu svih religija. Medju njima je spektar uvjerenja bez sile dezintegracija. A sve regulira Bog … u Njemu je moć integracije, jer ona potjeće od bića prije vremena, a dezintegracija je nemoć zla u biću koje oponira Bogu kao da integracija ne postoji. Dakle, polje za otvaranje spoznaje Boga nije bilo dostupno do fenomena “Preobraženje”. Jer čovjek, nakon što ga je svjetlost pogodila, postaje netko drugi poslijedicom neizbježnosti Comptonovoga efekta:

- interakcija svjetlosti i materije ima za posljedicu promjenu frekvencije i valne duljine!

A to onda nije autentična slika niti čovjeka oduvjek, niti Isusa do Preobraženja. Uz razliku:

- čovjek pred čovjekom vazda postaje “nešto drugo”, a Bog pred čovjekom vazda ono što jest!

Dakle, čovjek je vazda bio i ostao odmak od čovjeka u slabom, a Bog mu je vazda, neovisno o Preobraženju, bio štit u dobrom! Dakle:

- dogadjaj “Preobraženje” je centralni dogadjaj za razumijevanje odnosa izmedju Boga i čovjeka!

U tom dogadjaju je susret teologije s egzaktnom znanošću! Ta činjenica ima u sebi problem. Jer čovjek u svom vidnom polju ima svijet kakav on nije, a čovjek u tami bez svog vidnog polja nema izbora: on misli na svijet kakav bi možda mogao biti. Oni dakle nisu suglasni medju sobom! Na tom mjestu je posljedna drama života: slijepi čovjek je od Boga dobio na dar logiku u tami, ali zdrav čovjek mu ne vjeruje i živi posve “normalnim” životom u zabludi. Dakle, tek sada vidimo: sadržaj dogadjaja “Preobraženje” bio je nuždan. Jer predočio je čovjeku problem onoga što vidi. I zbilja: ništa bitno što vidimo nije tako kako vidimo. Desna ruka je u zrcalu lijeva ruka, pa tek fotoaparat to popravlja. Ali ne sve. Jer nema fotoaparata koji ispravlja sliku vanjskog svijeta do slike unutarnjeg svijeta nakon interakcije svjetlosti i materije. Otud je jasno:

- svijet fizike ispred nas nije svijet uma kojim sudimo o fizici unutar nas.

U mislenom svijetu slijepog čovjeka je to predstavljivo. Ali mi mu ne vjerujemo. Jer on je slijep! I tu je baš prastrah čovjeka. Takva nelagodnost bila je neizbježno i u biću Isusa. Ali on je kao čovjek morao znati da dolazi ono što ga nadilazi. I zato je mirno išao u smrt kao čovjek, da bi nakon Preobraženja postao Bog kao Sin Boga. Ali stanja mira nije u Isusu moglo biti bez nazoćnosti Duha Svetoga. I tu je problem jezika kojim govorimo. Jer tek nakon toga dolazimo privremeno do pogrešnog razumijevanja Svetoga Trojstva:

- Otac, Sin i Duh Sveti “su” temelj Kršćanstva!

Jer copula “su” nije po Kantu egzistencijski predikat. Ali pritom nije problem zamijeniti “su” sa “imaju osobinu”, pa logika ipak preuzima na sebe funkciju istine u izjavi

- Otac, Sin i Duh Sveti “imaju osobinu” temelj Kršćanstva!

Dakle, vrijeme je sada definitivno isključeno iz igre. Jer je logika preuzela ulogu vremena i uklonila ga iz problema u kojem je baš vrijeme imalo biti uvjet za objektivnost problema. Taj “ideal” identiteta je sada izgubljen. I ništa ga više ne spašava u svijetu Boga. Jer sada je tamo Isus koji ostaje kao “onaj koji jest”. Skupa sa logikom bez vremena. Ali sa logikom kvantne teorije u kojoj živi teza o vjećnosti bez predstave “vrijeme”. Dakle, protuslova nema i dokaz odsutnosti vremena je kategorički potvrdjen. Jer negacije vremena za još jednu negaciju do predstave “vrijeme” nema. A ja sam tako došao u sukob sa samim sobom. Nisam imao pravo poslijedicom nemoći uma da potvrdi tvorbu pojma “vrijeme”. Vrijeme nam je tako bilo i ostalo misterij svih misterija.

Ako se čovjek unatoč svemu odluči za rušenje takova dokaza, njemu je put otvoren. Jer on može u nedogled nabrajati teškoće u procesu dokazivanja. Ali, nabrajanjem takvih teškoća, on nikada ne može te teškoće složiti u strukturu dokaza. Jer vrijednost dokaza protuslovi tezi nagadjanja o smislu dokaza. Zagonetka je u naravi elektrona. Svojom prirodom on ruši predstavu “vrijeme”. U njoj je praktično problem neodrjedjenosti, a potom i problem nelokalnosti elektrona. Bez mogućnosti da se elektron smijesti u neki tok vremena, ali i bez mogućnosti da se neki tok vremena smjesti u postojanje elektrona. Dakle: pojam za vrijeme ne postoji, jer ne postoji niti negacija za još jednu negaciju do pojma “vrijeme”. A isto je i sa protonom: on nije ono što jest i jest ono što nije. Tako nam ostaje samo Kantova teza:

- vrijeme i prostor su neempirijske kategorije uma a priori.

Ta teza potjeće iz vremena prije nastanka kvantne teorije pa bi danas mogli uporabiti jezik Sartrea i slobodno reći:

- vrijeme i prostor nisu ono što jesu i jesu ono što nisu.

Tako kao nešto logično ostaje samo jedna mogućnost:

- vrijeme i prostor su operatori uma (=dakle nisu ono što jesu), a istovremeno i operatori fizike (=dakle jesu ono što nisu).

Na toj ravni prestaje rat izmedju materijalizma i idealizma. Jer posve je jasno:

- elementarna čestica je istovremeno operator uma i operator fizike kao objekt antropologije o kojoj ne znamo još ništa.

Dakle, Kant je prije nastanka kvantne teorije osjetio čudo nastanka spoznaje kojoj posve logično nema kraja. Ta spoznaja nema granice jer vodi nas intuitivno u stanje uvjerenosti: život u sebi je fenomen bez početka i kraja! Jer činjenica je: svaki život ostavlja za sobom labirint neznanja. Teško je, ako ne i nemoguće, naći čovjeka koji će potvrditi da zna zašto je živjeo. Jer i pravednik odlazi iz života otrovan spoznajom o nepravdama u životu. I sve to onda stvara “problem života”! Jer mir nakon nepravde je teško dostižan. Borba čovjeka za pravdu je Sizifov posao. Iz tih činjenica stvara se potom logika postojanja: sve je imalo neki smisao, ali svatko ga dobija tek u ontološkom životu poslije fiziološkoga života! Jer život bez čistih računa bio bi grijeh nuždnosti. Dakle, živimo da bi živjeli, nakon što smo već živjeli, a smrt je prijevara bez koje nam nema vjećnosti života. Sve to nam je lijepo objasnio Georges Lemaitre:

- naš fiziološki svemir i njegov uvjet ontološki svemir su vječni ples dvije realnosti bez početka i kraja.

U tom plesu fiziološki svemir umire, ali vječni ontološki svemir ostaje vazda kao sila stvaranja novog fiziološkog svemira. I to se dogadja bez početka i kraja kao vječna svemirska drama. Odnos Boga i čovjeka je u tom procesu sigurno tajna. Jer jezika znanosti u kontingenci čovjeka nema, a jezik Boga u realnosti nuždnosti ostaje čovjeku terra incognita. Dakle, razgovor sa Bogom iz realnosti našega fiziološkog svemira nije moguć. A kako to izgleda u ontološkom svemiru znat ćemo tek po smrti. I već sam spomenuo. Svjedočenja ljudi, nakon što su preživjeli kliničku smrt, su različita, ali u jednom se svi slažu: čuli su prekrasnu glazbu … iz ontološkog svemira sigurno! Jer u strahu od umiranja sigurno im glazba nije padala na pamet!

Kao dijete gledao sam film o sudbini jednog slijepca. Pri svaki pojavi toga nesretnika zatvarao sam oći od straha. I to zapravo uopće nije bio strah … tu je bio prastrah svakog čovjeka. Jer čovjek bježi od Boga iz straha, a bez svijesti o bijegu od istine u njemu nema sigurnosti o pravednosti! Jer samo Svetac može biti biće komu je sve oprošteno. A introspekcija nam nakon svega donosi iznenadjenje: strah u sebi je potvrda da istina postoji! I to intuitivno “zna” svako dijete! A kad malo odraste u njemu je sigurnost: živjet će vječno. Jer tek kada se probudi postaje mu jasno zašto je vodozemac:

- čovjek je istovremeno duhovno i materijalno biće.

Činjenica da nešto spoznamo bez znanja o znanju je misterij. Iz toga je razloga život misterij. Jer ni Einstein nije znao odakle je to znao. A znao je ono što je potreslo znanje čovjeka. I tom čudu nema kraja: jer ne znamo odakle znamo. Ali znamo: bez zaledja znanja ne znamo ništa. Dakle: samo Bog može biti izvor znanja u čovjeku bez znanja. Najzanimljivija glupost je čovjek koji psuje Boga, a tvrdi da Bog ne postoji. Taj čovjek je čudo. Jer samo on može skočiti preko sebe samoga! Dakle, u biću čovjeka je prkos. I to je ono što čovjeka čini čovjekom. U tom prkosu je realna moć negacije znanja. A ona se može još jednom negirati. Pa, ako je tako, onda čovjek mora priznati: on u sebi ima izvor znanja. Ali ne zna ništa o tom izvoru znanja. Pa budući da se nalazi pred provalijom znanja, on nema drugog izbora osim priznanja: Bog je gospodar toga znanja! Tako je po Aristotelu. A njegove spise su kršćani spalili. Ali muslimani su ih pravodobno prepisali. Tako danas znamo da je Aristotel uopće živio. I naravno: tek nakon novog prijevoda njegova djela sa arapskog jezika na grčki jezik. Na tom mjestu započinje nova prića o čovjeku. Ona je smještena u povjest čovjećanstva. A ja tu povjest uopće ne razumijem. Jer, na primjer, po spaljivanju knjiga je došlo na red spaljivanje ljudi. Dakle, sila uvjerenja je podivljala. A sve to iz neznanja. Jer došla je tama Srednjega vijeka. Zašto? Pa ono što jedan čovjek misli nije našlo mjesto u onom što drugi čovjek osjeća. I obrnuto! Opće nepovjerenje je vladalo svijetom. Dakle, život je bio jeftin! Pa što je čovjek o čovjeku tada uopće mogao misliti? Svatko se bojao svakoga. Mrak nam je bio sudbina. Ali znanje o znanju nekako je preživjelo i to je misterij komu se pamet ne može načuditi. Jer po tmini noći bez nade došla je svjetlost dana ispunjena nadom: nikad više neće se dogoditi ono što smo preživjeli! Jer došli su Humanizam i Renesansa pa je su sve popravljeno, ali čovjek je ostao čovjek. Došlo je do pojave “vizionara” novoga svijeta: Napoleon, Staljin, Hitler, Putin … pa sve je išlo i još uvijek ide perfidno po starom … za pitanje: ima li tomu kraja? Odgovor “nema” je u prijevari “vrijeme”, a odgovor “ima” je u istini “vjećnost”! Zato spavajmo mirno i ne petljajmo se u politiku. Jer tamo je kraljevstvo licemjerja. I to nije savjet čovjeka. To je naredba nužnosti Božje. Jer igru sa sudbinom čovjećanstva nuždnost odbacuje.

Nedužni pravednik je često bivao osudjen na smrt! Dobar primjer je sudbina Mahatme Gandhija. On je svoj idealizam branio do smrti. A njegovu uzvišenost osobnosti temelji činjenica: mogućnost atentata mu je bila poznata. Pa zašto se nije bojao? Očito je znao: čeka ga bolji život.

Ono što mi još ostaje napisati je takodjer drama u naravi čovjeka:

- na ovome svijetu ne žive dva čovjeka koja bi ultima ratio o strukturi našega svijeta mislila i prosudjivala identično.

Autor te misli je bio Max Born. Odgovora na tu tvrdnju nema, pa čovjek ostaje zagonetka Boga. Ali za čovjeka ostaje izazov: zašto je tako? Odgovor je trivijalan:

- mozak je materija u kojoj je sigurnost: mozak ne misli jer um misli onako kako ga razum vodi.

Dakle fiziološki mozak snima rezultate rada ontološkog računara, a tamo su mentalni um kao software i ontološki razum kao hardware. Jer spoznaje nema ako razum ne diktira umu kako da misli, a um ne diktira razumu kako da radi. Tako postaje jasno: samo mali odmak od zacrtanog puta stvara zabludu u čovjekovom znanju. A sve to se potom komplicira kada kroz tu šumu neznanja podju na put znanstvenik i filozof. Jer znanstvenik ne misli i zaboravlja na Aristotela, pa mu je sve samorazumljivo, a filozof ne zaboravlja na Aristotela, ali mu često ništa nije jasno. Dakle, filozof ima vazda u rukama ključ znanja, ako mu je sve jasno. A znanstvenik misli da ima ključ znanja, ali se vara ako mu Aristotel ne oprašta. I da te tenzije nema znanost bi profitirala, pa Max Born ne bi imao pravo. Jer sama činjenica da je fizika izgubila kompetenciju sudova u području kvantne teorije govori da “nešto drugo” kontrolira “podzemlje fizike”, a to više nije fizika nego “kvantna fizika” kao granica kvantne teorije. I ta “nova fizika” neće više biti “fizika materije”, nego “fizika uma i materije”. Pa podjela na fizičare i filozofe više neće biti. Dakle, vjerujem u “moguće”. Zato mi ostaje samo odgovoriti na pitanje u naslovu članka:

- je li put čovjeka do totaliteta znanja nemogućnost ili skrivena mogućnost?

a onda ga postaviti u odnos do definitivnog suda u odgovoru

- put čovjeka do totaliteta znanja u “novoj fizici” bi bila čista mogućnost!

Dakle! Kvantnu fiziku izgradit će ljudi strpljive naravi i vazda pripravljeni napustiti svoju uvjerenost. Jer težega izazova od onoga “misliti protu sebi” nema. To dokazuje svijet mistika. Oni su pobjegli od svega … njihova strategija je kontemplacija u samoći. Jer održavanje života u jedinstvu sa prirodom je avantura koja mijenja mislenost čovjeka. Mistik postaje “netko drugi” i baš to mu je cilj. Jer dobio je neko drugo biće u sebi sa odgovorom na pitanje: može li prepoznati konverziju sebe samoga? Ili: kako se sa novom spoznajom može živjeti i misliti drukčije? Takav mi se eksperiment ne čini kao ludost. Jer tempora mutantur … a i mi sa njima! I to je intuitivna spoznaja.

Pa intuitivno znamo i još nešto: problem je vrijeme. Jer, ako postoji, vrijeme je paradoks. I to se da lako dokazati. Kada je po infarktu pacijent operiran na srcu, sve pripreme su se već dogodile u vremenu. A nakon toga za njega više nije bilo vremena. Operacija može trajati više sati. Dakle, o predstavi “vrijeme” odluku je mogao donijeti samo kardiolog, a ne pacijent, jer njegove svijesti nije bilo, pa tako ni o vremenu ništa nije mogao znati. Na taj način : svijest je nešto prije vremena, pa to očito vrijedi i za svaki život. Ali zašto se u nekim situacijama sve mijenja? To se dogadja u specijalnoj teoriji relativiteta (=tamo vrijeme ovisi o stanju kretanja) i u općoj teoriji relativiteta (=tamo vrijeme ovisi o položaju tijela u gravitacijskom polju). Dostatno za dvojbu o svemu. Jer vrijeme u jednom sustavu nije vrijeme u drugomsustavu koji se giblje u odnosu na prvi sustav. Dakle radi se o fizikalnoj predstavi koja je relativizirana. Pa je sve čudno i slično Sartreovom filozofiranju o čovjeku: vrijeme je ako nije i nije ako je. Ali čovjekova introspekcija ima slobodu izlaza i mijenja razumijevanje toga problema:

- tu se ne radi o promjeni vremena, nego o promjeni stanja u kojem je vrijeme deskriptivno sredstvo za točnu izjavu u predstavi onoga što je “nešto drugo”.

Dakle, život je a priori, a vrijeme, kada bi postojalo je a posteriori. Naime, ništa na ovome svijetu nije “nešto” bez zaledja u kojem je “nešto drugo”! A sve bi to bio nesmisao kada ne bi postojalo i “nešto treće” za zatvaranje problema u čovjeku. Dakle, i to “nešto treće” ima iza sebe “nešto nepoznato slojevito, jer bi moralo postojati kao nuždno”, pa je tu rafinirana prijevara kontingence koju može zaustaviti samo nuždno u biću Boga! To se može razumijeti, ali u čovjeku će ipak ostati dvojba: može li se sve to uzeti bez intervencije Boga? E, to je pitanje za vječnost. Jer čovjeku je slojevitost prirode jedini put do razumijevanja predstavljivosti objektivne stvarnosti. U njenoj dubini dogadjala su se čuda. A jadni arheolog iz nepredstavljivog bogatstva prirode donosi u svoj institut samo mrvice. Jer kao na dlanu stoji istina:

- za “dosadnu” arheologiju nikad u sustavu društva nije bio odobren potreban novac.

To mi je poznato iz domačeg znanja: moj pradjed je kao arheolog bio član njemačke ekspedicije koja je je ljeta 1899. rekonstruirala strukturu Babilona. Tada je postalo jasno zašto i kako je Babilon odoljevao dugotrajnim opsadama. Kljuć za razumijevanje bili su kanali za vodu iz Tigrisa i Eufrata. A prostori za hranu nadilazili su sve predstave.

Dakle, nakon svega, moglo bi se reći i ovako: čovjek je zbilja nepopravljiv čudak! Ali priroda ga po sretnom putu intervencije Boga ipak polako popravlja. A čovjek sam je tvrdoglav, pa teško dopušta da ga vlastita pamet spašava. On je žrtva vlastitog ega. Jer vrlo često ono “očito” nije jasno u njegovom biću. I to je problem psihe. Pa hoće li potom i psiha postati dio nove fizike? Kada se sve “ruši” putem logike kao nemoguće, sve postaje moguće! Tako i ovaj esej o neuspjehu čovjeka postaje moguća teza. Ipak ništa tragično. U vjećnosti se sve može popraviti. Jer tamo vremena nema i sve je dostižno. Po putu vjerojatnosti prema kojoj bi za naš um tamo bilo mjesta. Ali razumijevanje toga mjesta ostaje čovjeku nedostupno. Jer čovjek odbija mogućnost da mu vjerojatnost kroji sudbinu. Dakle, čovjek je tragični paradoks: on je ono što nije i nije ono što jest. Jer alfa i omega njegova postojanja je gospodar ontološkoga svemira u kojem je kraljevstvo Boga. Dakle, ipak Bog! Zato je fiziološki svemir prostor nepredstavljivog eksperimenta u kojem Bog traži i nalazi onaj smisao čovjekova života koji koincidira sa voljom Boga. U toj igri Boga je čovjek sve ili ništa. Dakle, odluku “postojati ili ne” Bog prepušta čovjeku u njegovoj slobodi. A tamo je trivijalno pitanje: što je prije postalo kokoš ili jaje? Dakle, ako odgovora nema, onda smo prisiljeni prihvatiti tezu o vjećnosti našega svijeta.

Nakon svega ostaje nam samo žalost nakon pitanja: što je sudbina agnostika? On nema odgovora na pitanje: zašto uopće živi? Pa, ako ne zna, jer ne poznaje uvjete održanja, onda bi morao priznati: njegov život je bezvrijedan, pa čak i da je otkrio život u svemiru. Takvo otkriće uzdrmalo bi znanost. Ali njemu od toga ne bi ostalo ništa. Jer on nakon života ruši svoju vlastitu egzistenciju u sukobu sa egzistencijom Boga. Dostatno za znanje: najopasnije od svega je biti pametan. A sve je već poznato i rečeno: blago ubogim u umu, njihovo je Kraljevstvo nebesko. Puno ljudi se tomu smijalo prerano. Jer nisu mogli razumijeti:

- kako je materijalizam uvjet idealizma, ali i idealizam uvjet materijalizma?

Dualizmu Cartesiusa je to bilo jasno, ali za dubinu teorije bilo je prerano. A tako je još uvijek i danas! Ali za sigurnost vrijedi repetitio mater studiorum est:

- nema materijalizma bez idealizma, ali ne ni idealizma bez materijalizma!

Dakle, vuk sit, a ovce na broju. Jer elektron je istodobno objekt uma (=ignorira fiziku) i objekt fizike (=ignorira um). Ali činjenica da se obije realnosti razumiju stvara nadu da se kvantna teorija može poopćiti kao sinteza dvije realnosti bez konflikta medju njima. Ipak živim bez iluzije: još puno vode će proteći Savom i Dunavom prije nego to čovjek shvati … jer odustati od vlastita svjetonazora nije lako! Zato je pred čovjekom izazov svih izazova: nisam ako jesam i jesam ako nisam! To možda nikada ne bi napisao da nisam pročitao svjedočenje Max Borna o njegovoj posjeti Einsteinu u bolnici pred smrt. Born Einsteina nije mogao odmah prepoznati. Vidio je nekog posve drugog čovjeka. I tek kada je započeo razgovor, Born je spoznao tko mu je sugovornik. Dakle ni Einstein nije bio onaj koji je bio. I tu je sigurnost:

- smrt je uvjet vjećnosti nakon kraja u fiziološkom životu i novog početka u ontološkom životu za realnu mogućnost povratka u fiziološki život.

A to si žele najhrabriji medju nama. Jer fiziološki život je stvaranje problema, a ontološki život samo rješenje svih problema. Pokušajmo sada zamisliti da tako nije. Odsustvo takove zamisli bio bi očaj. A onda bi došlo pitanje: zar nas nuždna egzistencija može ostaviti u takvom stanju? Dakle Bog, kao uzrok svega, morao bi biti okrutan! I tu stoji kategorično ne! Jer nuždno biće Boga ima u sebi pravo smisla. A smisla u takvoj stvarnosti ne bi bilo. Jer mi već živimo bez rješenja u vjećnosti iza nas. I to je loša vijest za predikciju vjećnosti ispred nas. Ali sve je logično: mi možemo o nama samima sve odgonetnuti, ali odgonetka “Bog” ostat će nedostižna. Sa svim posljedicama. Jer Bog ultima ratio ostaje Bog. Dakle nepoznanica od uvijek za navjek. I tu nepoznanicu moramo štovati. Jer dirati u realnost istine i laži je čovjekov grijeh u kontingenci. Pa postaje jasno zašto matematika gubi boj u sukobu sa logikom. Repetitio mater studiorum est: Hilbertov program je srušen. Tu je djelo Gödela. Ergo, nemamo dokaza za tezu 1 = 1. Jer djelo uma ultima ratio nije djelo razuma. U zaledju toga je misao Aristotela. Jer broj 1 nema negaciju za još jednu negaciju do pojma broja 1. A taj utjecaj uvjerenja može biti opasna igra u sukobu sa stanjem svijesti. Jer igra u kojoj je svijest u sukobu sa savjesti je otrov spoznaje bez izlaza u svijet znanosti. Lijeka za tu igru čovjeka sa Bogom nema. Jer Bog je onaj koji jest, a čovjek je onaj koji tek nastoji doći do toga jest. I tu nastaje napetost u kojoj čovjek hrani samo svoju iluziju o uspjehu. Dostatno za razumijevanje distance izmedju bića u Bogu i bića u čovjeku. I tu je problem svih problema. Jer samo čovjek je izazov u Bogu, a samo Bog je čovjeku put. To nam je već poznato: tako nam je rekao Mahatma Gandhi. Jer istina nije samo u sebi ono što jest. U predstavi “istina” je negacija (=laž) za još jednu negaciju do pojma “istina”. Dakle, ona je dostižna čovjeku samo kao informacija o sigurnosti te predstave u umu … jer ona u sebi postoji tek kao ono što jest u posjedu Boga. Nakon toga postoji još samo jedna poteškoća: griješiti je ljudski, a čovjek to skriva pred čovjekom, ali ne može to pred Bogom. I to je Bogu poznato! Jer Bog je u čovjeku. Pa bijeg čovjeka od kazne nije moguć. Dostatno za znanje: grijeh ne može pobjeći od kazne. Jer kada bi mogao, život bi bio nesmisao. Dakle, još jednom: Bog je nuždan. Ali i to je daleko od onoga što Bog jest. Jer “biti nuždan” je za čovjeka tajna. A ona je granica spoznaje. I zato je čovjek daleko od spoznaje. U toj izjavi nema pesimizma. Jer znati da nema skoka preko sebe samoga je izjava optimizma. A to je dostatno za mir u čovjeku. On je dijete svemira, a svemir ne može ne biti. Njegov gospodar je samo Bog! I samo On nam dozvoljava da mislimo u slobodi … jer nesloboda Boga štuje slobodu čovjeka! Unatoč sigurnosti u biću čovjeka: to je upitno. Ali ako nije onda je jasno: svi putevi vode u Rim! Bez prioriteta katoličke vjere. Jer samo tamo bit će moguća formula za mir na svijetu i štovanje života. U duhu pomirenja svih sa svima … pa ako je to nacrt Boga, onda nema dvojbe: to će se prije ili kasnije dogoditi. Jer reda mora biti! A vjećnost nema drugi izbor!

A nered u današnjem čovjećanstvu može nestati samo posljedicom zdravog stanja u biću čovjeka. Sa posve drugim razumijevanjem života u fiziološkom svemiru. Ta logika života je već poznata u polarnim krajevima na Zemlji. Tamo se smrt slavi kao pobjeda života. A ona je u osobnoj ponudi čovjekova tijela životu polarnog medvjeda. Da barem on ima neku korist od čovjekove smrti. Sa druge strane rodjenje djeteta dočekuju suze roditelja. Posve logično … jer zimu treba preživjeti. Dakle, čekaju nas iznenadjenja. A čisto je nemoguće i da u ovom tekstu nisam negdje pogriješio (=humanum errare est). To mi je u starosti jedina utjeha. Jer ponekad vidim ono što ne vidim! Ili obrnuto … jer moj mentalni pogon očekuje povratak u ontološki svemir. A tomu se veselim … jer tamo ću znati jesam li griješio!



Hauptseite

---