Postoji li logika bez intervencije teologije?
Moj
životni prijatelj i „mučitelj“ u traženju zornih predstava je
akademik
Josip Pečarić. Kao
svjetski poznat matematičar nedavno me iznenadio
svojom izjavom:
- matematika je vrh logike!
Nisam se
usprotivio, ali sam se zamislio: kako je to uopće moguće? Jer
izvorni problem za sve očito je primarno u logici, pa tek potom u
matematici. I tako je to sa jedne strane. Ali sa druge strane ima
logika prokletstvo u samoj sebi. Logika, naime, ne dozvoljava
negaciju same sebe. Dakle: u našoj
predstavi „logika“
nema egzistencije za vlastitu negaciju,
pa onda nije moguća ni
još jedna negacija do pojma „logika“. I to je katastrofa za
um na putu do spoznaje. Jer
Aristotel s time negira sebe
samoga. Dakle: teza
- nešto
„samorazumljivo“ uopće nije samorazumljivo -
dovodi do
problema
- je li
i matematika u sebi samorazumljiva?
Očito
nije! Jer ima problem
Russellovog paradoksa! Za novi problem:
gdje bi onda to izvorna logika uopće bila? Jedini prostor za
lov je mentalni um (=on misli) ako mu to ontološki razum (=on vodi)
dozvoli! Dakle, sve što je do sada bilo „točno“ ili „netočno“,
po logici Aristotela, moramo pripisati samo
kontingenci, a u
nuždnosti ostaviti problem privremeno otvoren, pa se prvo
upitati:
- gdje
je to nešto jedne vrijednosti za poopćenje nepoznate nam realnosti
koju odredjuju dvije vrijednosti u nama poznatoj realnosti?
I to
nešto
nam nudi samo poopćenje logike, ne matematike:
- ništa
nije ni točno ni netočno (=dvije vrijednosti) nego nuždno (=jedna
vrijednost)!
I to
„nuždno“ je samo u vlasti
nuždnoga bića, a
u njemu je teologija prepoznala
egzistenciju Boga.
Dakle: u tezi
„samo nadpojam „Bog“ je prva postaja spoznaje“
nema nikakve spoznaje o matematici, ali je ona ipak uzrok nove
teze
- Aristotelova
logika u kontingenci je posljedica logike Boga u nuždnosti -
za
mogućnost
- matematika
u kontingenci je takodjer posljedica nepoznate nam matematike u
nuždnosti.
Ali ta
mogućnost spoznaje moga prijatelja transcendira sigurno tu spoznaju
u početnom sudu. Jer o matematici u nuždnosti ne znamo baš ništa.
Tomu protusloviti nije moguće! Tako je po meni. Ali! Ako se naša
igra može nastaviti ad infinitum, onda Josip ima pravo. Trenutno
mislim da imam pravo. U tom je slučaju zabave konac. Jer mogućnost
„ne“ znaći da bi u sebi morao zamisliti narav kojoj je nadnarav
saveznik. A je li tako, ne znam, pa bi mogao samo vjerovati. I tu je
onda čudo:
- vjera
postaje logično objekt spoznaje!
Dakle
nitko nije u pravu! Jer nas logika transcendira i sili u moć vjere!
A samo vjera nas onda sili u kraljevstvo vječnosti uma. Jer samo
ontološka podloga uma je vječnost nuždne egzistencije Boga. I samo
ta podloga je nadalje uvjet za rad mozga. Tako postaje jasno:
- um
misli, razum vodi, a mozak radi -
sa
posljedicom
- um i
razum dolaze u bolji položaj nakon smrti mozga -
bez
prigovora
- duša
živi!
Dakle:
život je neuništiv. On nema ni početka ni kraja. Jer smisao
smrti je očito briga samo zakona za
očuvanje vječne egzistencije. Dakle, čovjek koji je preživio
„smrt“ živi u novoj realnosti i svaki, tko
nije ukinuo egzistenciju samome sebi u
napetosti borbe izmedju dobra i zla, je
kandidat za novo rodjenje u novom ciklusu svemira. U trenutku novog
rodjenja cjelokupno znanje se seli u podsvijest i utjeće na stanje
razumijevanja u novom životu. Iz osobne introspekcije mi je poznato:
danas znam da onda nisam bio previše sretan. „Sjećanje“ na
stari život je očito bio problem „novog“ djeteta. Često sam
bio žalostan, a nisam znao zašto. Jer briga svih oko mene da mi
bude dobro je ostala nezaborav.
A
činjenicu da još nedovršena rekonstrukcija fizike u području
kvantne teorije ne vodi do teškoća u razumijevanju odsutnosti pojma
„vrijeme“ doživljavam danas samo kao neizbježnost teze
- teologija
postaje uvjet za razumijevanje suvremene znanosti.
U to se ne
smije dvojiti. Jer teologija skriva često u sebi i mističnu stranu
spoznaje. Nešto što je neobjašnjivo postaje po putu čuda
znanstvena činjenica. Na primjer! Stoljećima su se ljudi smijali
jednoj „gluposti“ zapisanoj u
islamskom Kuranu. Tamo je
bila informacija da se dva mora na Zemlji dodiruju, ali da se ne
mješaju.
Danas se više ne smiju. Jer satelitski snimak
potvrdjuje:
Pacifik i Atlantik se dodiruju, ali se mora ne
mješaju.
Granica je vidljiva! Misterij? Ne! Zašto? Pa isto
vrijedi za
dobro i zlo: oni se dodiruju, ali ne mješaju.
Misterij nastupa tek onda kada granica nije vidljiva. Na primjer: što
bi mogli izreći o strategiji kvantne teorije? Ništa!
Jer što
upravlja njenim zakonodavstvom ako ne misterij? Dakle baš ono
što nadilazi čovjekove predstave! Danas ih imamo! Ali sve
„razumijemo“ bez razumijevanja! Jer znanost tone u dubine znanja,
a one su nam nedostižne! Kroz najdublji prozor zato vidi tamo samo
teologija. Jer fizikalni mrak je tamo mentalno svjetlo. Dakle: tama
je sudbina znanosti, a svjetlost sudbina vjere.
Hauptseite