O statusu Božjega imena u svjetskim religijama
Doživljaj ili predstava o „istini“ nema u sebi moć egzistencije za negaciju predstave „laž“. Dakle, još jedne negacije, kao uvjeta za pojam „istina“, nema. Ali tako je samo u dvovrjednostnoj logici Aristotela.: sve je istina (=točno) ili laž (=netočno). U nuždnoj jednovrjednostnoj logici toga medjutim nema: tamo je sve „nuždno“, a ne više „točno“ ili „netočno“, pa nailazimo na put logike do nadpojma „istina“. Ona nadilazi Aristotelovu logiku pa se tako nalazimo i na vratima tajne nadpojma „istina“. Težište problema tako sada postaje predstava „tajna“. Ali i ona ne dozvoljava u sebi egzistenciju negacije, pa se mora isto tako uzeti kao nadnarav mislenosti. Dakle:- svaka tajna, ako je zbilja tajna, ne vodi niti do pojma „istina“, niti do nadpojma „istina“.
Kako to sada stoji u svjetskim religijama? Tamo je sve u konfliktu sa ovdje napisanim, pa nastaje problem:
- nadilazi li misterij moč logike?
To nije isključeno, pa nastaje teološki problem:
- kako razumjeti nadnarav narave?
Povjesni tok dogadjaja nam je poznat! Put u prošlost nam kronološki stoji na raspolaganju.
Islam nije skrivao govornu komunikaciju Allaha sa Poslanikom Mohammedom. Jer da tomu nije tako, onda nam ni istina o 99 imena ne bi bila poznata. Moć Osmanskog carstva je mogla potjecati samo iz čuda u karakteru samo jednog čovjeka: njegov utemeljitelj Osman je očito znao za moć tajne! Dakle, morao je znati za nadnarav mislenosti. Kako? Misterij!
Isus je kao Sin Boga u Kršćanstvu bio samo na križu u govornom kontaktu sa Ocem. Tada je u stanju patnje upitao: Eli Eli Lama Sabachthani?
A Židovstvo iz strahopoštovanja izbjegava čak i Ime Božje: Ja ću biti Onaj koji će biti (=JHWH).
Iz toga je vidljivo:
- strah raste kako tonemo u prošlost.
A tada se u našem svemiru približavamo vrhu znanja dostignutog u prethodnom svemiru (=prema modelu svemira po Georges Lemaitru). Jer imajmo na umu: u užasu divljeg nastanka našeg svemira je skoro čitavo znanje iz predhodnog svemira zbrisano. A ostaci ostataka su samo tragovi tog znanja u ontološkoj realnosti nepoznate nam vječnosti. Dakle: sve se dogadja u zaledju fizikalne realnosti za vječno pitanje: kako uopće u naravi prosudjivati o nadnaravnom? Ako je to nemoguće, onda je teologija gospodarica znanja bez znanja o najbitnijem. Je li to katastrofa? Pa i nije! Jer fenomen „paradoks“ je već živ u našem znanju. Dakle, sve dok ne shvatimo kako funkcionira jedan mrav, ostat ćemo mravi prirode. A spiritus movens nas s druge strane upozorava: totalitet odgonetki srušio bi znatiželju koja je temelj naše duhovnosti. Jer baš tu je uvjet spoznaje: samo život u neznanju jamči vjećnost čovjeku. A zbilja je tako lijepo znati sve! I tu je zamka. Jer Bog se već pobrinuo za našu opstojnost: zatvorio nam je sve puteve do apsolutne istine. Savjet Boga je sigurno jednostavan: budi skroman i bit ćeš sretan! Jer „dobiti sve“ ima za rezultat „dobio si ništa“! Prividna smrt poštenog čovjeka ili brisanje egzistencije nepoštenog čovjeka su nadnaravni regulatori tajne u nadnaravnoj istini. Mi smo zato samo objekti jedne igre bez konca i kraja: ako ontološki razum ne dovede mentalnom umu neku misao, fiziološki mozak ne zna što bi radio.
Hauptseite