Kako pojam „teologija“ dobija drugi smisao unutar sebe same?

Moje razumijevanje teologije temelji na tezama iz mladosti kod isusovaca u Dubrovniku (=tamo sam bio pod kontrolom patra Josipa Antolovića, SJ), a potom kao već odrastao čovjek i kod patra Rudolfa Brajičića, SJ, u Zagrebu. Tako je stvorena sigurnost mojega svjetonazora:

- Bog je duh (=operator svijesti), a svijest je izvor spoznaje o tajni mentalna uma, ontološkoga razuma, ezoterične duše i fiziološkoga mozga za rezultat spoznaje u biću čovjeka: Bog je biće uzroka samoga sebe ili biće uzroka s razumom egzistencije (=Deus est Ens causa sui - aut - Ens cum rationem existentiae)-

ili jednostavno

- Bog je nuždno biće -

za uvjet spoznaje o unutarnjem i vanjskom svijetu uma. Sa posljedicom čiste tragedije:

- čovjek još uvijek ne razumije niti samoga sebe, a ne razumije niti najočitije činjenice iz realnosti vanjskoga svijeta.

Jer unutarnji svijet uma, oslonjen na logiku i stvaranje pojmova, dolazi do frapantnoga otkrića na temelju eksperimentalnih činjenica:

- unutarnji svijet je u sukobu sam sa sobom, a i vanjski svijet protuslovi sebi samome!

Postoji li onda put barem do djelomičnog razumijevanja svega toga? Postoji! Dakle, stojim pred sobom samim i pitam:

- misli li moje mentalno „ja“ u umu logično o ontolološkom „ja“ u razumu?

Očito ne:

- jer samo ontološko „ja“ u razumu „vodi“ do mentalnog „mislim“ u umu!

Zato se selim u razum i pitam:

- vodi li moje ontološko „ja“ u razumu logično do mentalnog „ja“ u umu?

Očito ne:

- jer samo mentalno „ja“ u umu „misli“ o ontološkom „vodim“ u razumu!

Dakle, ja sam u sukobu sam sa sobom i nastaje problem: postoji li izlaz iz pat položaja? Odgovor postoji:

- mentalno „mislim“ i ontološko „vodim“ postaju jedno te isto tek nakon smrti fiziološkog „radim“ u mozgu.

Dakle: čovjek je u duhovnom smislu „žrtva“ preuzimanja ontološkog od materijalnog u mozgu. I taj proces je degradacija života kojem se samo dogadjaj „smrt“ veličanstveno suprotstavlja iz jednostavna razloga: iznenadjenja nema! Jer ono što misli, zna kako se pobjedjuje, a ono što ne misli, o tomu ne zna ništa. Dakle: nema čuda! I sve postaje jasno u teološkoj tezi kojoj prigovora nema:

- „smrt“ je ontološko rodjenje svakog pravednika koji je časno preživio „život“ kao simbol patnje u realnosti „dominacija materije“ bez pomoći realnosti „dominacija duha“.

Dakle, stanje „smrt“ i stanje „život“ su slike odnosa izmedju stanja „prevlast duha“ i stanja „prevlast materije“.

Ali najzanimljivije je ipak u vanjskom svijetu uma. Jer tamo je fenomen „vrijeme“ bez egzistencije za konac predstave o vremenu. Ali takovo razumijevanje vječnosti se odmah ruši u području kvantne teorije. Jer neempirijske kategorije uma a priori (=po Kantu) tamo nestaju. Pa predstava „vječnost“ gubi svaki smisao. Dakle, prostor i vrijeme su prevare nuždnosti bez fizikalne realnosti. A ono što de facto postoji samo su fizikalne promjene za koje griješkom mislimo da su prostor i vrijeme. To potvrdjuje žalosna činjenica iz područja znanosti: niti jedan jedini kalendar nije točan. Jer atomsko vrijeme i astronomsko vrijeme nisu kongruentni. Za znanje: rekonstrukcija znanja o povjesti nije moguća. To potvrdjuje i iskustvo iz jednog primitivnog plemena na Zemlji. Tamo se živi u harmoniji sa prirodom. Zato se pri rodjenju svakog dijeteta plače. A dogadjaj „smrt“ se slavi kao pobjeda života. Sada je jednostavno izraziti „glupost“ koja je nuždna istina:

- tek nakon smrti dolazi do eksplozije duha!

U kojoj se časno dijeli od nečasnoga! I sve ono čovječno u čovjeku pobjedjuje. A nečasno po zakonu za očuvanje egzistencije negira samo sebe i nestaje. Jer materijalne osvete nema, a duhovne čistoće ima! Pa i povjest potvrdjuje: veliki pobjednici nisu se bojali smrti. A danas ne bi volio biti u koži onih koji kradu državu.

Moj tata umro je u 46.godini života kao žrtva infarkta. Na licu su bile jasne posljedice patnje i boli. Ali nakon nekoliko sati lice je dobilo izraz čovjeka koji se smije. To sam vidio i jednom rodjaku skrenuo pažnju. Njegov komentar je bio: „Ništa čudno, Andro se cijeloga života smijao!“ Ta slika mi je ostala živom za cijeli život. Danas ju doživljavam kao zadnju poruku dobrog čače: teško je umirati, ali prelijepo je umrijeti. Jer sve dvojbe su nestale. Dostatno za mir. Jer dobri moj čača je postao stanovnik svijeta u kojem je duhovni mir. Bez neizvjestnosti.



Hauptseite


Valid XHTML 1.0 Transitional