Kako pojam „teologija“ dobija drugi smisao unutar sebe same?
Moje
razumijevanje teologije temelji na tezama iz mladosti kod isusovaca u
Dubrovniku (=tamo sam bio pod kontrolom patra
Josipa
Antolovića, SJ), a potom kao već
odrastao čovjek i kod patra
Rudolfa
Brajičića, SJ, u Zagrebu. Tako je
stvorena sigurnost mojega svjetonazora:
- Bog
je duh (=operator svijesti), a svijest je izvor spoznaje o tajni
mentalna uma, ontološkoga razuma, ezoterične duše i fiziološkoga
mozga za rezultat spoznaje u biću čovjeka: Bog je biće uzroka
samoga sebe ili biće uzroka s razumom egzistencije (=Deus est Ens
causa sui - aut - Ens cum rationem existentiae)-
ili
jednostavno
- Bog je
nuždno biće -
za
uvjet spoznaje o unutarnjem i vanjskom svijetu uma. Sa
posljedicom čiste tragedije:
- čovjek
još uvijek ne razumije niti samoga sebe, a ne razumije niti
najočitije činjenice iz realnosti vanjskoga svijeta.
Jer
unutarnji svijet uma, oslonjen na logiku i stvaranje pojmova, dolazi
do frapantnoga otkrića na temelju eksperimentalnih činjenica:
- unutarnji
svijet je u sukobu sam sa sobom, a i vanjski svijet protuslovi sebi
samome!
Postoji li
onda put barem do djelomičnog razumijevanja svega toga? Postoji!
Dakle, stojim pred sobom samim i pitam:
- misli
li moje mentalno „ja“ u umu logično o ontolološkom „ja“ u
razumu?
Očito ne:
- jer
samo ontološko „ja“ u razumu „vodi“ do mentalnog „mislim“
u umu!
Zato se
selim u razum i pitam:
- vodi
li moje ontološko „ja“ u razumu logično do mentalnog „ja“ u
umu?
Očito ne:
- jer
samo mentalno „ja“ u umu „misli“ o ontološkom „vodim“ u
razumu!
Dakle,
ja sam u sukobu sam sa sobom i nastaje problem:
postoji
li izlaz iz pat položaja? Odgovor
postoji:
- mentalno
„mislim“ i ontološko „vodim“ postaju jedno te isto tek nakon
smrti fiziološkog „radim“ u mozgu.
Dakle:
čovjek je u duhovnom smislu „žrtva“ preuzimanja ontološkog od
materijalnog u mozgu. I taj proces je degradacija života kojem se
samo dogadjaj „smrt“ veličanstveno suprotstavlja iz jednostavna
razloga: iznenadjenja nema! Jer ono što misli, zna kako se
pobjedjuje, a ono što ne misli, o tomu ne zna ništa. Dakle: nema
čuda! I sve postaje jasno u teološkoj tezi kojoj prigovora nema:
- „smrt“
je ontološko rodjenje svakog pravednika koji je časno preživio
„život“ kao simbol patnje u realnosti „dominacija materije“
bez pomoći realnosti „dominacija duha“.
Dakle,
stanje „smrt“ i
stanje „život“ su slike odnosa
izmedju stanja
„prevlast duha“ i stanja
„prevlast
materije“.
Ali
najzanimljivije je ipak u vanjskom svijetu uma. Jer tamo je fenomen
„vrijeme“ bez egzistencije za konac predstave o vremenu. Ali
takovo razumijevanje vječnosti se odmah ruši u području kvantne
teorije. Jer neempirijske kategorije uma a priori (=po Kantu) tamo
nestaju. Pa predstava „vječnost“ gubi svaki smisao. Dakle,
prostor i vrijeme su prevare nuždnosti bez fizikalne realnosti. A
ono što de facto postoji samo su fizikalne promjene za koje
griješkom mislimo da su prostor i vrijeme. To potvrdjuje žalosna
činjenica iz područja znanosti: niti jedan jedini kalendar nije
točan. Jer atomsko vrijeme i astronomsko vrijeme nisu kongruentni.
Za znanje: rekonstrukcija znanja o povjesti nije moguća. To
potvrdjuje i iskustvo iz jednog
primitivnog plemena na Zemlji.
Tamo se živi u harmoniji sa prirodom. Zato se pri rodjenju svakog
dijeteta plače. A dogadjaj „smrt“ se slavi kao pobjeda života.
Sada je jednostavno izraziti „glupost“ koja je nuždna istina:
- tek
nakon smrti dolazi do eksplozije duha!
U kojoj se
časno dijeli od nečasnoga! I sve ono čovječno u čovjeku
pobjedjuje. A nečasno po zakonu za očuvanje egzistencije negira
samo sebe i nestaje. Jer materijalne osvete nema, a duhovne čistoće
ima! Pa i povjest potvrdjuje: veliki pobjednici nisu se bojali smrti.
A danas ne bi volio biti u koži onih koji kradu državu.
Moj tata
umro je u 46.godini života kao žrtva infarkta. Na licu su bile
jasne posljedice patnje i boli. Ali nakon nekoliko sati lice je
dobilo izraz čovjeka koji se smije. To sam vidio i jednom rodjaku
skrenuo pažnju. Njegov komentar je bio: „Ništa čudno, Andro se
cijeloga života smijao!“ Ta slika mi je ostala živom za cijeli
život. Danas ju doživljavam kao zadnju poruku dobrog čače: teško
je umirati, ali prelijepo je umrijeti. Jer sve dvojbe su nestale.
Dostatno za mir. Jer dobri moj čača je postao stanovnik svijeta u
kojem je duhovni mir. Bez neizvjestnosti.
Hauptseite