Jesu li prostor i vrijeme obmana nuždnosti u kontingenci?

Gdje je glavni uzrok svih podjela u životu?

Drama čovjeka „život ili smrt“ se ziba u kompleksu dvojnosti bez striktne podjele na pripadnost unutarnjem ili vanjskom svijet uma. Tako bi se realnost sa jedne strane uma mogla lako predstaviti kao skup ekstrema bez medjustanja

- ljubav ili mržnja, veselje ili tuga, mir ili nemir, prijateljstvo ili neprijateljstvo, naklonost ili nenaklonost, iskrenost ili neiskrenost, pažnja ili nepažnja, otvorenost ili zatvorenost, hrabrost ili kukavičluk, srdaćnost ili okrutnost, izvjesnost ili neizvjesnost, …

a sve to i u prirodi sa druge strane uma

- znanje ili neznanje, lijek ili otrov, rat ili mir, ljepota ili užas, miroljubivost ili agresivnost, spokoj ili nespokoj, odrjedjenost ili neodrjedjenost, …

za glavni problem prirodoslovlja:

- što je primarni uzrok svih tih mogućnosti podjela?

Odgovor znanosti je trivijalan, ali još uvijek bez današnjeg znanja o izvoru tih trivijalnosti. A sve se mijenja nakon teze koja se neizbježno javlja:

- svega toga ne bi bilo kada bi postojalo znanje o nepostojanju prostora i vremena, pa smo žrtve njihovih predstava, a ne pojmova.

Jer fenomen „teleportacija“ ruši prvenstvo postojanja predstavi „prostor“. A predstavu „vrijeme“ negira nadpojam „vjećnost“ pa s tim nestaje i temelj općeg relativiteta „prostor-vrijeme“. Otud je jasno i što se dogadja u laboratoriju: kvantne čestice negiraju obstoj vremena. A virtualne predstave potom „divljaju“ u glavama teoretičara. Tu se već očito slavi pobjeda apstrakcije. Jer u ozadju je nerješiv problem:

- kako se naša misao u predstavi metričkog polja reperkutira na obnašanje fizičkog polja?

Dakle baš ništa više neće biti onako kako smo mislili. U našoj psihi dogodit će se promjene o kojima ne možemo još niti sanjati. Jer sustav vrijednosti bit će nešto posve drugo. Fenomen „telekineza“ olakšat će život u starosti i nećemo ga doživljati kao čudo straha u čovjekovoj naravi. Jer bez čovjekove intime on bi izgubio status slobodnog bića. U njegov integritet se nuždnost sigurno neće uplitati. Jer smisao igre izmedju neslobode i slobode imao bi kraj. Zato sve novo neće biti izvor straha. Dapače, sve će biti samorazumljivo. Ali baš tu bit će nova opasnost. Jer u čovjeku živi i prokletstvo: ne zna se zaustaviti. A moć neslobode je neizbježivo u sustavu zaštite koju će čovjek teško prepoznati. I zato samo neka mu Bog pomogne! Jer znati da se nalazimo u vječnosti je prelijepo. Ali nam nije poznata cijena tog poklona. Bog ne može kazniti čovjeka iz neslobode, ali čovjek to može samoga sebe u slobodi. I to je nuždnosti poznato, pa zakon o zaštiti egzistencije Boga djeluje nepogrješivo. Sa druge strane ostat će teološka činjenica:

- Bog u neslobodi nuždnosti sa jednim moralom i čovjek u slobodi kontingence sa cijelim spektrom etika (=bez znanja o moralu) su dva svijeta i dvije logike u traženju koegzistencije.

Problem postojanja je s tim ovdje detektiran i ostaje samo problem razumijevanja takove detekcije. Dakle! Radi se sada, prije svega, o teološkom problemu:

- kako se u našem novom razumijevanju znanosti postaviti prema starom i pogrešnom razumijevanju Boga?

Jer ono što neizpodbitno mijenja sve je samo znanost, a samo položaj Boga ostaje nedotaknut. Dakle: sve teologije ostaju ono što su bile uz samo dvije vrlo zaželjene promjene:

- sinteze teologija bit će moguća i one će morati ostvariti novu podlogu za medjusobno štovanje i obligatno izbrisati sve stare nesporazume i svadje.

To je zapravo minorno u usporedbi sa stanjem stvari u području znanosti. Jer stvaranje nove slike svijeta, bez svega što je bilo „očito“ (=a priori kategorije uma), bit će Sizifov posao. Za dobru volju ostaje ipak činjenica: teza logike

- ma što god da se dogodi ili se dogodilo, Bog i Njegova nuždnost ostaju u jednovrjednostnoj logici nedodirljive stijene opće spoznaje -

mora i može slijediti tezu kvantne teorije

- prostor i vrijeme su rafinirane prevare ontološkog zaledja fiziološkog mozga.

U trenutku špekulacija o realno nemogučem sjetio sam se razgovora sa jednim kozmonautom u TV-studiju. Bio je bezizlaznom položaju u svemiru. Zalihe goriva su nestajale, temperatura je padala pod prag snošljivosti i sve prognoze za očuvanje života bile su na minimumu. A on je sjedio mirno kao čovjek koga ti dogadjaji ne dodiruju. Njegova poruka je bila jasna:

- „U čovjeku je skrivena imanentna moć da nemoguće učini mogućim!“

Da! Tada je intuitivno pogodio ono što danas mislim. Jer dogadjaj „proći kroz pakao“ doživljavam kao oslobodjenje od straha „smrt“ u obmani prostora i vremena! I znam da „prošao sam kroz pakao“ znaći:

- odsustvo prostora i vremena je garancija uma postojanju bez opasnosti nepostojanja.

Tesli je to bilo poznato, ali morao je šutati kao i Einstein. Jer „vrijeme“ za razumijevanje fenomena „teleportacija“ još tada nije došlo. Dakle, imam život i važno mi je samo jedno:

- honeste vivere, neminem ledere et suum cuique tribuere -

a onda dočekati „kraj života“ čiste savjesti u čistim računima bez dugova. Jer kamen na kojem stojimo je kamen vijećnosti. U njoj je lijepo biti nazočan. I bez dvojbe:

- teza „čovjek je svjestan smisla vlastitog života“ je uvjet viječnog saveza izmedju njegova uma i duše u ljubavi Božjoj!

Dakle stojimo i ostajemo pred starom slikom za ideal filozofije: jedinstvo duha, univerzalnost pogleda i totalitet shvaćanja!



Hauptseite


Valid XHTML 1.0 Transitional