Vivo eksperiment izmedju morala i znanosti
U
čovjekovoj predstavi je izjava
„ništa“ zapravo čudo
logike: ta predstava postoji bez egzistencije. Dakle, pojam „ništa“
je ništa. On ne postoji. Ali pojam
„čisto ništa“
postoji. Jer on posjeduje egzistenciju negacije u vlastitoj predstavi
„čisto nešto“ za
„čisto ništa“. Iz toga se razloga dade opet negirati do
vlastitog pojma „čisto ništa“. I tu je drama spoznaje:
- pojam
„čisto ništa“ je „čisto nešto“, kao „nuždno nešto“,
bez ikakvih informacija o njihovom pripadanju našoj znanosti.
Takovu
realnost skupo su platili nedužni mornari u eksperimentu
„Filadelfija“, ljeta
1943. Bojni razarač Eldridge je tijekom eksperimenta postao
nevidljiv, a istovremeno je bio vidjen u Norfolku, 600 km udaljen od
Filadelfije. Za mornare se zna da su vidjeli jedan drugoga, ali ne i
razarač. Taj se eksperiment očito dotakao dna znanosti. A
Tesla i
Einstein su tada ostali nijemi. Jer mogli su
predpostaviti:
- igra
sa prirodom prostora i vremena je nedozvoljena u području fizike bez
znanja što prostor i vrijeme zbilja uopće jesu.
Je li moje
pisanje sada ludost? Neka na to pitanje odgovore
Kant i Einstein!
Ne tvrdim ništa drugo od onoga što su oni sami rekli:
„Vrijeme
je neempirijska kategorija uma a priori“ (=tako je rekao Kant)
i
„Uopće mi se ne sanja što bi to prostor mogao biti“
(=tako je rekao Einstein). Pri tomu se pozivam na današnje stanje
znanja i naglašavam:
- kvantna
teorija potvrduje da „vrijeme“ u sebi ne postoji, ali da pritom
fizikalne promjene razumijemo pogrešno kao neki tok vremena -
i
- teleportacija,
kao ključ razumijevanja za eksperiment „Filadelfija“, sigurno
govori kako se taj fenomen uklapa pogrešno u našu predstavu
„prostor“.
Druga
teza je vrlo vjerojatno već dio iskustva kod mnogih kozmonauta. Ali,
ona je posve prirodno tajna američkih službi sigurnosti. Jer
čovjeku bi u toj situaciji bilo amoralno reći da je lud. Kada mu
izobrazba već nije pomogla da progleda. A poznata svjedočenja
kozmonauta govore često o jednostavno nepredstavljivom. Dakle slično
mojoj tezi o nepostojanju izvanzemaljaca. Ali nešto bitno je danas
ipak već predstavljivo! Po našoj smrti mozak prestaje raditi, ali
mentalni um ima tada neposredni dodir sa ontološkim razumom i vidi u
realnosti bitka ono što mi još ne možemo ni vidjeti pa ni znati.
Iz te realnosti naši su nam umrli zbilja mogli u ograničenoj mjeri
puno pomagati. I oni, dakle naši „izvanzemaljci“, su izvor
znanja kako su masivni elementi, na primjer Keopsove piramide, lako
podizani u visine da bi nam omogučili predstavu veze izmedju Zemlje
i zvjezdanog neba nad njom. Njihova teleportacija u naš svijet je
bila bezbolna, a njihova pomoć samo pedagoška ura za znanje u
vrijeme našega života. Jer samo Bog zna što radi po jednom i
jedinom moralu za spektar naših etika u svadji i netrpeljivosti.
Dakle, najvažnija etapa u razvoju znanja je tek pred nama. Ako bi
upitali Boga kada će to vrijeme doći, sigurno bi nam odgovorio: „Ne
znam … nemam vremena!“ Ali ipak jasno: naše znanje je predmet
smijeha u svijetu nuždnosti! Sada osjećam duboko nelagodje! Jer
nisam prorok! Pa nisam ni pozvan pisati o tomu! Jedini motiv nalazim
kao čovjek u čovjekovoj ludosti, ali i divljenju vlastitoj
„pameti“.
Hauptseite